Temeljem zamaData Norwegian u regiji (promatrani period 31.7. do 6.8.) ima letove za:

• Split iz Bergena 3, Copenhagena 6, Helsinkija 5, Osla 10, Stavangera 2, Stockholma ARN 6, Trontheima 2
• Dubrovnik iz Bergena 1, Copenhagena 3, Helsinkija 3, Osla 7, Stavangera 2, Stockholma ARN 4
• Prištinu iz Copenhagena 2, Helsinki 2, Oslo 3, Stockholm 1
• Pulu iz Copenhagena 2, Osla 2, Stockholma 1
• Beograd iz Osla 4 leta
• Sarajevo iz Osla 2, Stockholma ARN 1
• Tivat iz Helsinkija 1, Osla 2
• Zagreb iz Copenhagena 2 leta
• Skopje iz Osla 2 leta

To znači da Norwegian ima 81 tjedni let (prosječno 11,6 dnevno) na 27 linija iz 9 destinacija regije. Split ima 34 leta na 7 linija, Dubrovnik 20 letova na 6 linija, Priština 8 letova na 4 linije i Pula 5 letova na 3 linije.

autor: Mladen Radić, dopisnik (Osijek), foto: Norwegian

Danas mi je došao jedan dobar vic u čijem uvodu je pisalo da je pad i pogibija Yevgenya Prigozhina (uzgred danas je potvrđeno da je on među poginulima) podsjetio na taj vic iz SFRJ. Dakle, bio drug Tito u posjeti kod Indire Gani u Indiji kad u dvoranu uđu njegovi ađutanti i prekinu sastanak, te će: „Druže Tito u avionskih nesreći je poginuo drug Džemal Bijedić“. A Tito će na to: „Boga ti, što je već 3:15?“.

autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb)

Direktorat civilnog zrakoplovstva Srbije je pojednostavio postupak žalbe protiv aviokompanija i aerodroma. Sada se prigovor šalje preko obrasca koji se nalazi na web stranici Direktorata i to u odjeljku „Prava putnika“. Rok putnicima za podnošenje prigovora je 90 dana, a rok avioprijevoznika da odgovori je 60 dana.

autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Air Serbia

U IX. mjesecu regija ima 6 novih linija:

• Split-Orebro, BRA, od 2.9.
• Ljubljana-Luxemburg, Luxair od 14.9.
• Brač-Bern, SkyAlps od 23.9.
• Sarajevo-London, Wizz Air od 25.9.
• Beograd-Bergamo, Wizz Air od 26.9.
• Ljubljana-Skopje, Wizz Air od 27.9.

autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb). foto: Luxair

Condor će letjeti liniju Hamburg-Priština od 16.12. Linija će se operirati jednom tjedno, subotom, i to sa Airbusom A320.

autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Condor

Komisija za promet Skupštine BiH usvojila je inicijativu da se taksa od 1,53 EUR po putniku koji putuju u BiH suspendira na rok od godine dana. Eto neke koristi od nedavnog sastanka sa ministrom prometa Fortom.

No, sada se postavlja pitanje zašto se sa time čekalo i zašto se takva odluka donijela kada je radi nje Ryanair otišao iz Tuzle, a vrlo vjerojatno je ista imala i te kako utjecaja na ukidanje baza Wizz Aira u Sarajevu i Tuzli. Ozbiljnih rezanja nema jedino u Banja Luci obzirom da se ona oglušila o obvezu slanja broja putnika po prijevoznicima, pa se istima ta taksa nije uspjela naplatiti.

autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Aerodrom Tuzla

Zamaaero se kompletno preselio u Grčku sa svim svojim djelatnicima gdje će biti ukupno devet dana. Baza nam je u Agriniu, iako ćemo proći još nekoliko grčkih gradova. Tako se sve vijesti, članci i analize pišu iz Grčke, pa je regionalni portal privremeno postao „grčka kompanija“.

autorica: Suzana Proroković, djelatnica (Nin)

Zamaaero u načelu ne objavljuje trip reporte i članke ove vrste, ali ovaj je više nego interesantno osobno iskustvo respektabilnog čitatelja portala pa smo odmah odlučili objaviti ga kao vrijedan doprinos portalu.

Potkraj VII. mjeseca me je iznenada zapalo da moram biti u Beogradu od 28-og (petak) do 30-og (nedjelja). No kako sam za ovo saznao 24-og, morao sam kupovati avio karte sa odlaskom i povratkom u toj istoj sedmici. Očekivao sam sve najgore jer je Turkish Airlines u VII. mjesecu držao najnižu cijenu na oko 300-400 eura za direktne letove IST-BEG. Air Serbia ne samo da je skuplja, već je dosta svojih letova rasprodala pa nudi samo karte za letove koje operira TK. Pegasus je nešto malo povoljniji ali njih držim za nebezbjednog prijevoznika te ne letim sa njima. Također je interesantno da je TK u VII. mjesecu za Beograd slao uglavnom B738 a ne A321 sa više sjedala. Doima se da je ljetna potražnja na ovoj liniji „pod kontrolom“.

No sa cijenama je posve druga priča. Jasno mi je da ne mogu očekivati ništa dobro kada u VII. mjesecu u ponedjeljak kupujem kartu za četvrtak. Jasno mi je i da puno putnika iz Rusije leti u Srbiju preko Turske što dodatno utječe na cijene. No cijena od 700 (sedam stotina) eura za povratni let me je ipak ostavila u šoku.

Put je hitan te novac nije toliko bitan. Mogu platiti 700 eura, no tu se počinjem prisjećati kako sam nekoć letio IST-BEG po standardnoj cijeni od 120-130 eura. Kada bi došao II. mjesec spuštali su na 90 eura, u ljetnim mjesecima dizali na 150-170. A tada je bilo možda deset tjednih letova. Sad kad ih imaju gotovo dvostruko više (plus JU i PC), moram platiti četiri puta više. Tu me krene raditi balkanski inat te odlučim da ću se ovaj put polomiti na konektiranim letovima i razdvojenim kartama ali im 700 eura neću dati radi principa.

Počnem ja tako gledati gradove koji su na oko jedan sat leta ATR-om do Beograda, a nisu popularne ljetne destinacije, da vidim koliko TK traži do tamo iz Istanbula a koliko JU do Beograda. Cijene koje TK traži za Skopje, Sarajevo i Zagreb tek su nešto manje luđačke od onih za Beograd. No kada pogledate primjerice Sofiju ili Bukurešt, to su najednom bitno manje brojke, premda i dalje skupe. Na kraju se pojavljuje dobitni tiket – Budimpešta. Otkud to? Pa otuda što Turkish za Budimpeštu leti sa IST ali također i sa SAW odakle let operira AnadoluJet i to je bitno povoljnije. Kupujem kartu SAW-BUD za 100 eura u jednom pravcu za 27.7.

Za povratak iz Beograda pronalazim još jednu AnadoluJet opciju, sa presjedanjem u Ankari. Dakle BEG-ESB-SAW sa layoverom od 4 sata što mi zapravo i odgovara jer za to vrijeme mogu završiti dosta posla u TK loži na ESB, za koju znam da je dobra i ugodna. Kupujem i ovu kartu za 150 eura.

Ostaje mi da riješim segment BUD-BEG u dolasku, gdje mi treba Air Serbia. Cijena je ista za oba dnevna leta (ujutro i poslije podne): oko 80 eura u „Light“ tarifi samo sa ručnom prtljagom. No, pojavljuje se problem: po redu letenja, AnadoluJet sa SAW treba sletjeti na BUD u 14 sati, a JU let za BEG polijeće u 15:15. Zračna luka u Budimpešti ima transfer zonu, no pitanje je kako ona funkcionira kada se dolazi izvan Schengena te nastavlja opet izvan Schengena. Dalja pretraga pokazuje da je u posljednjih 7 dana AnadoluJet svaki put kasnio u polijetanju sa SAW makar 30 minuta, a nerijetko i 60. JU let je, pak, u polijetanju sa BUD kasnio 15-ak minuta. Na koncu se još ispostavlja da BUD spada u onu grupu zračnih luka gdje se sa kartom kupljenom kod JU ne možete čekirati online i odštampati sebi boarding pass – mora se pronaći šalter u transfer zoni ili čak proći kroz kontrolu putovnica pa se vraćati natrag kroz odlaske. Sve ukazuje na to da je konekcija na BUD prevelik rizik, osobito sa odvojenim kartama.

Odlučujem da uzmem kartu BUD-BEG za sljedeće jutro u 8:00 i pronađem neki pansion u blizini zračne luke i tamo prenoćim. Ukupan trošak:

• 100 eura za segment SAW-BUD
• 80 eura za segment BUD-BEG
• 150 eura za segment BEG-ESB-SAW
• 60 eura za pansion i 20 za taksi

Sve skupa 410 eura, dakle 300 eura uštede. U prosjeku 100 eura po segmentu jer ih imam četiri – nije toliko loše. Stoji da treba stići do Sabihe, noćiti u Budimpešti, pa u povratku utrošiti dodatno vrijeme na let preko Ankare. No, većina tih sati se uz računalo lako pretvori u radne sate, a svakako volim letjeti i eksperimentirati pa nije problem.

Na dan puta, stižem na SAW koji inače ne volim koristiti iz mnogo razloga. Terminal je puno premali, gužve su puno prevelike, TK nema ložu za međunarodne letove a AnadoluJet gotovo uvijek kasni. Jedino je dobro to što sada postoji metro linija koja ide točno do terminala, te sam na SAW stigao mijenjajući tri metro linije i gradsku željeznicu koja prolazi ispod Bospora. Za to mi je trebalo oko 90 minuta, što je daleko bolje od autobusa ili taksija, i štedi vrijeme.

Odmah po dolasku na SAW vidim da moj let za Budimpeštu kasni 1 sat i 15 minuta. Jasno je da bi pokušaj hvatanja poslijepodnevnog JU leta u Budimpešti mogao uspjeti jedino ako sada JU zakasni iz Beograda barem dva sata. No JU je svoj red letenja dovela u red i vidim da im sve ide na vrijeme ili uz minimalna kašnjenja. AnadoluJet je na kraju poletio sa SAW sa dva sata zakašnjenja i sletio na BUD kada je JU let za Beograd već bio u zraku.

Pansion u Budimpešti blizu zračne luke bio je pun pogodak. Savršena čistoća, tišina i svi uvjeti za odmoriti se i završiti nešto posla. Ujutro dolazim na terminal, sve završavam za desetak minuta. JU let koji po redu letenja polijeće u 8:00, odlijepio se od uzletne staze u 8:06. U ATR-u 72-600 oko 40 putnika, gotovo svi stranci. Kabina čista i u vrlo dobrom stanju, buka motora daleko manja u usporedbi sa mojim posljednjim iskustvom na Jatovom ATR-u 72-200. Tad je buka bila nesnosna a kabina se raspadala. Ovo sada je nebo i zemlja po pitanju ugođaja, 80 eura je odlična cijena. Možda je usluga kod JU postala donekle „sterilna“ no rade sve profesionalno i dobijete točno ono što ste platili.

Na drugoj strani, BEG je i dalje koma. Europski koncesionar nije sposoban držati niti jedan toalet čistim i jedino im je bitno da gore na izlazu sve što mogu pretvore u prostor za parkiranje. Stari montažni parking u obliku kocke djeluje kao čudo arhitekture i prostornog planiranja u usporedbi sa novim parkingom koji je zauzeo čitav prostor između terminala i novog kontrolnog tornja. Ne mogu vjerovati da nisu bili u stanju napraviti nešto na više nivoa, a da zauzme manje mjesta u osnovi i bude pravilnoga oblika te da liči na nešto. Kontrola putovnica je u nešto manjoj banani nego prije, djeluje da napokon ima više policije. Nisam imao čekiranu prtljagu no dolje gdje se ista preuzima je također djelovalo da je manji kaos nego prošli puta. No ukupan mi je utisak bijedan i nimalo me ne raduje ova koncesija.

U povratku se AnadoluJet bolje pokazao. Poletjeli na vrijeme i sa BEG i sa ESB. Loža na ESB vrlo prijatna, layover se i ne osjeti. Interesantno mi je bilo kada sam i na ESB i na SAW primijetio B738 Max u AnadoluJet bojama. TK je prebacio 8 svojih Max-ova u AnadoluJet.

SAW je za kraj sačuvao jednu od svojih legendarnih fora: kada sletite na domaći terminal, a krenuli ste iz inozemstva pa presjedali, prtljaga će vam biti isporučena na međunarodnim dolascima unatoč tome što vi iz zrakoplova izlazite kroz zonu domaćih dolazaka. Ovo znači da morate proći kroz baggage hall i ignorirati traku sa vašim letom jer vam kofer nije tamo. Morate izići u dolazni terminal i proći nekih 200 metara do izlaza kroz koji prolaze putnici sa međunarodnih letova. Naravno vi ne smijete tuda ući u međunarodni baggage hall, tu se samo može izići i više nema vraćanja. Morate pronaći nekog od osoblja te mu objasniti da vam je kofer tamo, nakon čega vas oni sprovode pored carinika i vode do jedne trake na koju dolazi sva ta prtljaga kod koje su se miješali domaći i međunarodni letovi. Pronađete svoju, osoblje vas sprovede nazad, i slobodni ste.

Zanimljivo iskustvo, kada se sve zbroji. I ponovo bih uradio isto ako bih morao. Neću im dati 700 eura sve dok nije pitanje života i smrti.

autor: Ivan Hrustanović (nick:_iX) suradnik, foto: Anadolujet