Prvi dio ovog novogodišnjeg serijala bile su moje anegdote iz osamdesetih i prve polovice devedesetih. Sada ćemo o kraju 20. i početku 21. stoljeća. Na koncu će treći i posljednji dio serijala obuhvatiti posljednje godine. I kao što sam rekao u uvodu prvog dijela: „Nadam se da će vam biti zabavno, kao što je meni bilo kada sam se morao prisjetiti svih tih dogodovština“.
Preko Praga do Varšave
Bilo je to 23.11.1996. Između Praga i Varšave letjeli su ČSA i LOT u code-share samo dva do tri leta dnevno u kombinaciji zajedno i to sa majušnim turbopropima. Ne ko danas kada samo LOT leti pet dnevnih letova sa uskotrupnim jetom. No, bilo je to vrijeme kada su i ČSA i Croatia letjeli iz Zagreba za Prag. Danas takvih letova nema.
Let od Zagreba do Praga bio je ČSA sa majušnim ATR 42. Prespavao sam u Pragu (na račun kompanije – stari dobri dani), a onda idući dan sa ATR 72 LOT za Varšavu. Letovi su bili ugodni i bez ikakvih problema. Nakon uspješnih sastanaka u Varšavi, vraćao sam se 27.11.1996. LOT-ovim ATR 72 za Prag, pa ATR-om 42 ČSA za Zagreb. U avionu za Zagreb nas je bilo svega tridesetak. Svi smo se ukrcali, i čekali polijetanje. Nakon 20 minuta kapetan nas je obavijestio da ima nekih problema sa slotovima i da ćemo prilično čekati u avionu. I tada je krenulo bombardiranje kabinaca ČSA. Poslužili su nam piće, pa grickalice, pa neke bombone, pa kavu i čaj, pa kakse, pa ponovo piće i na kraju kikiriki. Svakih 5-10 minuta su nam nešto nosili. Iskreno zabavljali su nas preko sat vremena. I bili ekstremno ljubazni. Na kraju se nitko nije ljutio što smo toliko čekali. Tijekom leta smo još dobili obrok i još jedno piće i kavu/čaj. Stari dobri dani, danas ako bi dobili čašu vode to bi bio domet.
U Kijev bez dokumenata
U to vrijeme svašta sam nešto letio, ponajviše sa Croatijom. 14.11.1997. ispraćivali smo Hrvatsku nogometnu reprezentaciju (HNS) u Kijev (Ukrajina). Let je bio ganc novim A320 Croatie Airlines. Kod ispraćaja kaže nama Zorislav Srebrić, glavni tajnik HNS-a: „A što ne idete sa nama, mjesta u avionu ima, pa se vratite avionom kući odmah“. Moje četiri mažoretkinje i ja smo to naravno odmah prihvatili. I tako ušli u avion. Let do Kijeva je bio super, u Kijevu ispratimo mi na gateu repku, pozdravimo se sa svima, i da ćemo kući, kad će kapetan: „Ljudi nešto nije OK sa avionom moram napraviti neke provjere“. I meni padne na pamet a što ako avion mora ostati u Kijevu i moramo izaći u Ukrajinu. Ne samo da nemamo vize, pobogu pa mi nemamo sa sobom ni putovnice. Ježiga, nas u Zagrebu nikada nitko nije kontrolirao, dovoljno je bilo imat samo osobne i bedževe za ulazak u međunarodnu zonu. Totalna panika. Kaže kapetan, ako ćemo morat ostat, vi nećete moći iz aviona morat ćete prespavat u avionu. A vani debeli minus, što kad se avion ohladi? Majko mila.
Na sreću nakon pola sata sve se sredilo i mi smo ipak poletjeli. U povratku smo bili samo posada i nas pet. Cijeli A320 samo za nas, ma koji business let. Uz to kapetan je imao otvorena vrata i pustio je da sjedimo u kokpitu. Od posade smo dobili klopu, cuge koliko smo htjeli i tonu bajadera. Doslovce smo se udavili u bajaderama. Nikad u životu ih toliko pojeo nisam. Ludo iskustvo. Doslovce. Bio je to naš prvi put od njih masu sa nogometnom reprezentacijom. Već 7.12. iste godine, manje od mjesec dana smo sa repkom išli u Madrid i vratili se avionom odmah nazad.
Volgograd kao da je iz drugog planeta
Bilo je to 1.5.1998. moj dragi prijatelj Tomislav Družak je tada bio glavni tajnik Hrvatskog vaterpolskog saveza i pozvao nas je da ih otpratimo do Volgograda. Ovaj puta smo bili iskusniji i uzeli smo putovnice sa sobom. 😊
I opet ganc novi A320 Croatie. A Volgograd. Ljudi te 1998. to je bio drugi svijet, ma što drugi svijet, druga planeta. Čim smo sletjeli vidjeli smo ogroman aerodroma. Bio je toliko velik da su ljudi između uzletno-sletnih staza imali polja gdje su uzgajali usjeve. Uz rulnicu do terminala sa obije strane su bile stotine olupina helikoptera i aviona okrenuti prema rulnici. Sablazno. I na koncu dođemo mi na stajanku, ispred nas prekrasan stari terminal vjerojatno od prije II. svjetskog rata ili netom nakon rate. No, taj istinski prekrasan terminal je bio zatvoren, a ispred je napravljen montažni terminal doslovce sklepan od kontejnera. Ruglo da veće biti ne može.
Izađe repka i onda je krenulo. Prvo aerodrom te 1998. nije imao opremu za vađenje kontejnera sa prtljagom A320. Čekamo mi tako sat vremena kad dolazi kiper sa nekog gradilišta. Dignu oni njega na kocne, kiper digne kipu, četiri radnika skoče u prtljažnik i krenu vuči kontejnere na žgance. To je toliko bučilo da je kapetan rekao „majko mila razbit će mi avion“, pa je odjurio kontrolirati što rade.
Naš kopilot je otišao platiti gorivo i takse čim smo sletjeli. U gotovini, kartice primali nisu. I nije ga bilo, sat vremena, dva sata, tri sata. Nakon tri sata vratio se kao ispijen.
A što smo mi radili tih tri sata. Dozvolili su nam da samo izađemo na stepenice ispred aviona i ni metra dalje. Prvo nam je došao lik u dogom kožnom kaputu kao iz II. svjetskog rata. Ja u šali kažem: „gle KGB“, frajer se okrene i kaže: „Harašo“. U bog te. Lik došao vidjeti A320 jer taj avion još nikada nije sletio na Volgograd. Par minuta kasnije sa nekim prastarim UAZ-om stigla je i ekipa Aeroflota pogledati A320 uz ogroman: wooooow!
Negdje drugi sat do nas se parkirao YAK-42, nemam pojma koja je to bila kompanija. I tada sam doživio kulturološki šok. Putnici su izašli iz aviona, stali disciplinirano do prtljažnika. Stjuardesa se popela u prtljažnik i pokazala kofer po kofer. Putnik bi prepoznao kofer, raširio ruke, a stjuardesa mu je bacila kofer iz prtljažnika. On bi ga ulovio i krenuo pješice do terminala. O moj bože. Nakon tri sata konačno smo napustili Volgograd. Majke mi, priča života.
Doček repke na Svjetskom nogometnom prvenstvu
Samo par dana kasnije, 8.6.1998. otišli smo autobusom u Vittel (Francuska) gdje je naša nogometna reprezentacija bila smještena u Clubu Med (pravi pravcati dvorac) tijekom cijelog nogometnog prvenstva. Čim smo došli ručali smo u Clubu Med, pa odradili nastup ulicama Vittela na opće oduševljenje stanovništva, naših navijača i medija. Potom smo busom došli do obližnjeg aerodromčića Eipinal gdje će sletjeti naša nogometna reprezentacija.
Kako smo se mi trebali vratiti tim avionom kojim će doći repka, a terminal je bio istinski minijaturan, svu prtljagu smo ostavili ispred terminala u jednoj koloni. Naš doček repke je bio iznenađenje. Postavili mi špalir, oni izlaze kad će Zvone Boban (tadašnji kapetan reprezentacije), ljudi gledajte ove mažoretkinje izgledaju baš kao naše Zagrebačke. Samo minutu kasnije krenulo je: „bogati pa to jesu naše Zagrebačke“. Oduševljenje je bilo obostrano. Napravljena je tona zajedničkih fotki, pokojni Ćiro Blažević nas je sve izgrlio (tad nitko nije ni sanjao da ćemo mu 25 godina kasnije mi raditi sprovod), Zorko Srebrić je bio jako ponosan (on je jedini znao da dolazimo i sve organizirao). Što da vam kažem nevjerojatno iskustvo.
Kada smo ih ispratili. Uzeli smo svaki svoj kofer, pa je security sve to provjerio izvan aerodromske zgrade. I policija je tamo prekontrolirala putovnice. Onda smo prošli kroz zgradu bez zaustavljanje jer je bila premala da primi nas 50. Ušli smo u avion (Boeing 737-200) i put Zagreba. Kad smo sletjeli u Zagreb tri člana orkestra su doslovce klekli na pod i poljubili zemlju, to im je bio prvi let i ukakili su se. Inače bar pola orkestra je odbilo piti vino tijekom leta zbog panike, a tako nešto se mojim Zagorcima nikada desilo nije. Nema veze, ostala polovica je popila i njihov dio. Samo usput, na tom Prvenstvu Hrvatska je prvi puta osvojila brončanu medalju.
Koja blamaža u Kuala Lumpuru
Nije mi bilo prvi puta da sam letio sa Malaisanovim B777-200. Prvi puta smo letjeli 13.3.1998. iz Zagreba za Beč sa tim ogromnim avionom (bio je u code-share sa Croatiom). No, 28.10.1998. smo išli iz Zagreba preko Beča skroz do Kuala Lumpura.
Let je bio full OK, a na kraju leta kažem ja svojoj tadašnjoj supruzi: „Čovječe gledaj te stjuardese kako su niske, mogu ti popuš** da ne kleknu na koljena“. Kaže mi supruga: „Slone daj šuti netko će te čuti“. Mislim si ja, baš 10.000 km daleko netko će me razumjeti. I nastavim ja, budaletina: „a znaš kaj, čekam već tri sata da se pok**** (obavim veliku nuždu). Bilo mi je mrsko to obavit u ovom tijesnom avionskom WC-u. Sad kad izađem na terminal uneredit ću WC toliko da će sve pločice otpast, neće nitko unutra smjet bar četiri sata“. Na to se okrene gospođa ispred mene i kaže: „Gospon, ostajete vi u Kuala Lumpuru ili produžujete za Sydney da ja promijenim avion“. Zemljo progutaj me. Inače sam ja budaletina koja je milijun puta provalila ovakve bisere i debelo se izblamirala.
Najveća panika u životu
Odmah nakon Kuala Lumpura smo otišli na Borneo (Kuala Lumpur-Labuan-Kota Kinabalu) i tamo bili par dana. Prošli smo cijeli istočni Borneo, bili na Mt.Kinabalu, istinski je bilo preludo, osim vlažnih monsuma koji su nas ubili, disat ne možete. I tako smo 1.11. išli na izleta na Sandakan, sa B737-400, kako bi posjetili rezervat za povratak Orangutana u prirodu. Odličan izlet. Inače u Sandakanu sam vidio lika u dresu Hrvatske nogometne reprezentacije, na drugom kraju svijeta. Urlam ja „zemo, zemo“. I pojurim za njim. Lik je u panici počeo bježat od mene. Kada sam ga ulovio reko „Zemo pa gdje bježite, odakle ste“. A on će na engleskom: „Ne razumijem što pričate“. Pa ću ja na engleskom: „Vi ste iz Hrvatske zar ne, pa nosite hrvatski dres“, a lik će: „Ma ne, ja sam to kupio na sajmu, nemam pojma što je to, ali mi se svidio“.
Povratak u Kota Kinabalu je bio pakao, Malaysianov B737-400. Ljudi moji naletio sam se u životu, imam preko 1000 letova, bilo je tu svega i jakih turbulencija, i poniranja, i kvarova. Ali ovo je stvarno bilo najgore iskustvo u mom životu. Let je trebao trajati 45 minuta no trajao je dva sata. Tijekom leta su nas vezali, ali su posjeli i vezali i posade (to još nikada nisam vidio). Nekih 10 minuta nas je toliko bacalo da su nam ruke i noge polijetale u zrak. Cijeli let smo skakali ko ludi. I potom slijetanje. Vani prolom oblaka. Avion nikako nije uspio dotaknuti uzletno-sletnu stazu. U jednom momentu je lijevo krilo (na našoj strani) bilo tek par centimetara od zemlje. Ukakio sam se. Sletjeli smo na pola staze. I onda je krenulo kočenje, svi smo se nabili naprijed na stolice. Majke mi avion je okrenuo na rubu staze u desno na zadnju rulnicu sa bar 80 km/h.
Znači svi smo bili blijedi i tresli smo se od straha. Ali preživjeli smo. Do idućeg dana se još nisam oporavio. I idući dan, 2.11. dolazimo na aerodrom, obavimo procedure i dolazimo na gate. A tamo apsolutno isti avion od jučer kojim idemo do Kuala Lumpura. Aaaaaaaaaa!
Moj prvi put na Martinik
Nakon toga sam se naletio i Croatiom, i Britishem, i Adriom, i Swissairom (zapravo Crossairom). I onda je došao 5.2.2002. Prvi leg smo imali Zagreb-Beč sa LAUS-ovim teretnim Let-410 Turboletom koji je letio Cargo letove (mislim za UPS). Jedan od najgorih letova u mom životu. Doslovce. U avionu prekrasna posada, iza samo tri stolca na kojima smo bili mi i brdo paketa iza nas. Let je bio toliko loš da sam dva puta povraćao. Nije da prije i nakon toga nisam letio sa Turboletom (više puta sam sa njim išao do Osijeka i nazad sa Trade Airom), ali ovaj let ću zapamtiti cijeli život. Nikada prije ni nakon toga nisam povraćao u avionu. Nakon leta išli smo sa autom Laus Air do pansiona gdje je spavala posada, a gdje su nas ljubazno primili, tamo smo se opako protulumarili sa pilotima, koji tu noć baš i nisu spavali te su gotovo sa tuluma idući dan išli na let nazad za Zagreb.
Na Martinik smo išli idući dan letom Beč-Paris CDG (A320 Air France), pa iz Paris Orlya za Fort de France (B747-200). Moj prvi posjet Martiniku, otoku koji sam kasnije toliko zavolio da ću se u penziji tamo preseliti. Povratak istim putem sa B747-200 do Paris Orlya i iz Paris CDG do Beča sa A321 sve sa Air France. Kasnije sam još pet puta išao na Martinik.
Kako sam kao sa Malevom letio do Cluja
Moj prvi put do Cluj Napoce u Rumunjskoj 15.11.2002. je bio baš ono čudan. Kasnije sam milijuna puta putovao do Cluja razno-raznim kompanijama. Karta je kupljena kod Maleva, a ja Malevovog aviona vidio nisam. Prvo smo od Zagreba-do Budimpešte letjeli sa Moldavian Airlinesom (SF3), pa sa Carpatairom do Cluja i nazad (i opet SF3), da bi na kraju 18.11. letio iz Budimpešte do Zagreba sa BAS-om (Budapest Aircraft Service) sa Embraerom EMB-120 Brasiliom. Dakle Malevov let, a ja Malevovog aviona vidio nisam 😊
Condorom za Varadero
Svoj 50. leta sa Croatiom, sam obavio 9.2.2004. na letu Dubrovnik-Zagreb sa A320. Moje 100. let sa Croatiom je bio 16.2.2019. iz Zagreba za Split (let je trebao biti za Dubrovnik, ali je rerutiran radi bure). No, 20.7. 2004. sam išao za Varadero. Autom do Minhena i od tamo Condorovim Boeingom 767-300 za Varadero. Povratak je bio 3.8. Svi preplanuli, puni iskustva sa godišnjeg na Kubi. Bilo je ono fakat prezakon. Kako je B767-300 bio prepun stjuardesa mi je ponudila laptop smjestiti u business klasi. Dug let, spavanje, filmovi, klopa, pa opet spavanje…
I izlazimo mi iz aviona, uzmemo sve kofere, vrećice, torbice i izađemo. Prošli mi tako kontrolu putovnica, uzeli kofere na beltu i krenemo izvan terminala kada me za rame primi stjuardesa sva zadihana. Pogledam je, ona će, zaboravili ste laptop. Majko mila. U laptopu mi je bio cijeli život. Mogao sam je poljubiti. Nije posljednji puta da sam ostavio laptop. Tijekom štrajka kontrolora leta na Paris CDG (dok sam satima obilazio šaltere i pokušao pronaći mjesto na bilo kojem letu) ostavio sam laptop na nekom od kolica. Šokantno aerodrom ga je pronašao i vratio mi ga dva dana kasnije kada mi je Croatijina posada isti donijela u Zagreb. Na koncu sa laptop zaboravio i po slijetanju iz Pariza u Cayenneu (Francuska Gvajana) i sjetio sam se da sam ga ostavio u avionu tek nakon dva sata prije odlaska na let za Fort de France. Na sreću posada je laptop ostavila u lost and found.
Prvi let helikopterom
Bilo je to 18.9.2004. Let je bio helikopterom Solidum Žužića, Robinson R44. Ja i moja obitelj. Pilot je bio moj stari prijatelj pukovnik Stjepan Duma koji je bio zapovjednik pilotske škole u Zemuniku, a kada je otišao u mirovinu krenuo je letjeti za Žužića. Nevjerojatan let. Helikopter je nešto posve drugo, iskreno izvanredno iskustvo, svakako si to morate priuštiti bar jednom u životu. Taj puta smo letjeli od Lučkog do Zagreba (Pleso), gdje smo punili gorivo. Potom smo se vraćali preko Vrapča, gdje smo lebdjeli iznad moje kuće i snimali je, pa na Lučko. Nakon toga sam nekoliko puta letio sa helikopterom Solidum Žužića, no jednom i sa Mi-171Sh no to je posebna priča o kojoj nešto kasnije.
Charterom za Cardiff
Naletio sam se tih godina i Air Franceom, i Austrianom, Condorom, MALEV-om, Tunis Airom, Germanwingsom, Wizz Airom, i Croatiom, te više puta Solidum Žužićem. No, 16.4.2007. smo išli sa McDonnell Douglasom MD-82 Dubrovnik Airlinea iz Zagreba za Cardiff. U Cardiffu smo išli prezentirati finale kandidature Hrvatske i Mađarske za organizaciju Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine. Par dana prije leta nazvali su me iz Dubrovnik Airlinea i pitali što mogu napraviti ekstra da let bude ugodniji. Rekao sam im da nabave veliku količinu rakije. I bilo je tako. Rakija se nudila naveliko tijekom leta. Te iako je bilo jako puno rakije sva se popila do Cardiffa pa za nazad rakije bilo nije. Na putu sam se opako sprijateljio sa Boškom Matkovićem, tadašnjim direktorom ZL Zagreb, kojeg sam znao i od prije, ali tada smo baš kliknuli i ostali prijatelji do današnjeg dana.
Kod povratka do našeg aviona je stajao B737 Ukraine Internationala kojeg smo tada svi mrzili jer su Ukrajinci zajedno sa Poljacima dobili prvenstvo. Uzgled Cardiff je definitivno tada bio jedan od najružnijih aerodroma na svijetu (čak je i Matković rekao da je stari terminal u Zagrebu Amerika za ovaj aerodrom), koji je bio opako nepraktičan jer ste stalno išli po stepenicama gore, pa dolje, pa opet gore, pa dolje i tako nebrojeno puta.
Prvi business let
U Varaždin smo pozvani 2.9.2008. kako bi nam prezentirali poslovnu zračnu luku Varaždin, aerodrom koji su prezentirali kao zagrebački Oxford. Projekt je imao svu logiku ovog svijeta. Ideja je bila da se u Varaždin niskim cijenama, brzom uslugom i visokokvalitetnom uslugom privuku poslovni putnici iz Zagreba. Varaždin je od istočnog dijela Zagreba na samo 68 km, za što treba tek 45 minuta putovanja autoputom. To je tek nešto malo više nego što treba do MZL Zagreb. Aerodrom je dobio policijsku i carinsku kontrolu, dežurne profesionalne vatrogasce (svi su dolazili po pozivu), uređena su dva hangara, prilično velik terminal sa terminalnim salonom (posebno uređenom za poslovnjake), sobom za pripremu posada, restoranom, nekoliko apartmana za posade i učenike pilotske škole na katu, multifunkcionalnom dvoranom na katu (predavanja, pressice, kongresi, sastanci…), a aerodrom je imao i kontrolni toranj.
Istovremeno su nam prezentirali i kompaniju Winnair, varaždinskog poslovnjaka Davora Patafte. Patafta je nabavio jedan mlazni Cessnu Citation CJ2, helikopter Robinson R44, te dva manja sportska aviona (za školovnje). Plan je bio da Winnair vrlo brzo ima pet poslovnih aviona.
Letio smo sa Winnairovim CJ2 iz Varaždina za Zadar, tamo smo popili piće, a vratio sam se sa Prince Aviationovim Cessna Citation XLS. Na drugom letu je bio i ministar prometa pa smo fino pročakulali. Nažalost samo par mjeseci kasnije plan je propao, aerodrom se zatvorio, a gradonačelnik Varaždina Čehok i Patafta su završili u zatvoru.
Kako su me skoro priveli u La Rochelle
Imao sam neke poslovne sastanke u Fourasu (zapadna Francuska). Najbliži aerodrom je La Rochelle koji je imao samo letove Ryanaira iz Londona (i neka dva lokalna leta za južnu Francusku). Stoga smo letjeli 5.4.2009. Zagreb London Luton Wizz Airom (A320), pa idući dan London Stansted – La Rochelle Ryanairovim B737-800.
La Rochelle je minijaturni aerodrom i doslovce u dolazni dio terminala (koji je imao jedan mali belt) nismo svi stali, pa je pola putnika ostalo na stajanci ispred terminala. Krenem ja tako van i na kontroli putovnica žandar meni uzme putovnicu i kaže gdje vam je viza? Ja mu kažem da hrvatskim državljanima nikada nije trebala viza za Francusku. On kaže treba i da će me deportirati nazad u Veliku Britaniju. Ja lud. Kažem zovite nadređenog. On ni čuti, da on svoj posao zna i da će me sada vratit u avion nazad u Britaniju. Tu sam digao glas, rekao mu da govori gluposti i da ne radi idiotarije jer će na kraju imati posljedice i da inzistiram da ode po šefa. Dolazi brigadir, ovaj mu kaže da nemam vizu, a da sam iz Hrvatske, na što će mu brigadir da što priča, da hrvatski državljani ne trebaju vizu. Frajer se pokrio ušima po glavi i propustio me. A skoro me deportirao.
Jednako tako sam u IX. mjesecu 2013. išao u Bukurešt u Rumunjsku i ponosno dao osobnu kartu na ulasku. Kaže meni policajac, dajte putovnicu. Reko, ne trebam putovnicu, Hrvatska je članica Europske Unije. I ista priča kao i u Francuskoj. Na koncu je došao zapovjednik i objasnio policajcu da je Hrvatska već dva mjeseca članica Europske Unije. Čovjek se nije mogao načuditi.
I ovdje ćemo danas stati, posljednji nastavak mojih anegdota u idućem postu. Istim molim čitateljstvo da u komentarima sa nama podijeli i svoje anegdote sa putovanja avionom, kako bi se svi nasmijali u ovim prazničnim danima.
Prezgodna izskusva, baš za ova božićna vremena.
Hvala.
Bravo Alen super clanak.
Hvala.
Leto 1999, meni Lufthansa prodaje kartu Toronto Budimpešta i povratak Beograd Toronto, jer su tada trebali skinuti sankcije SR Jugoslaviji.
Sleće o u Budimpeštu i ja tu saznajem da nema ništa od toga i kupujem povratnu kartu za kombi.
U Beogradu zovem LH, i oni preko telefona me rebukiraju na let iz budimpešte i rekli su mi da odem u bas tu agenciju gde sam platio kombi da mi refundiraju povratak jer će im LH platiti moj prevoz.
Dobro se sećam kao i danas, agencija je na početku Bulevara Revolucije preko puta parka pored BG Elektronika, možda jedno dvoje vrata gore dole.
Ispričam ja službenici, a ona kaže da ne vraćaju pare ako si kupio povratnu kartu. Nakon par minuta dolazi šefica gde joj ja kažem isto, da ja i dalje idem njihovim kombijem, isti dan samo sto će im LH platiti prevoz.
Ona traži kartu i onda vidi da je povratak iz Beograda i još se danas sećam komentara. “Pa vi letite iz Beograda”. Gospodo promenili su mi kartu jer nema leta iz beograda. Kako? Preko telefona.
A sada najbolji deo
A gde vam je stiker.
Ne treba
Ne možete da letite bez stikera
Ja mrtav ladan, Odakle ja dolazim ne treba vam ni ta karta, samo dokumenti i broj rezervacije
Ali gospodine ovo nije zapad.
E tu meni pada roletna, kulturno im kažem da idem kući i da očekuju poziv od LH. Tu su shvatili da nema šale, kao refundiracemo vam pare ali dodjite sutra ili prekosutra jer trenutno nemamo 50 maraka :).
Ajoj.
Apropo LaRochelle
Radnja se desila bliskom prijatelju u Torontu, godina 1995, Google ne postoji, internet još nema online prodaju i karte se kupuju ili preko telefona ili u agenciji.
Covjek je kupio kartu preko telefona Toronto Vancouver, i ide u agenciju da je podigne. Ljubazna sluzbenica ga pita šta nosi od dokumenata i on je sa čuđenjem gleda i odgovara, vozačku dozvolu ( u Kanadi vozačka se tretira kao lična karta, ten nedavno su uveli identifikacioni dokument za ljude bez dozvole)
Pita službenica, zar ne nosite pasoš. On sa čuđenjem odgovara, ne, sto bi ga nosio, ionako mi je istekao pre par meseci.
Službenica sa kartom ide kod šefa i kaže, Gospodin leti za Vancouver i samo nosi vozačku.Šef sa istim izrazom lica kao i prijatelj zacudjeno je gleda i ona dodaje. Ne nosi pasoš i još kaže da mu je isti istekao.
Sef se u tom trentku nasmijao i rekao je da je Vancouver u Kanadi i da za taj let ne treba pasoš
Ajoj.
Osamdesetih, moji me salju u posetu dedi i babi u Ohridu,na zimski raspust. Na aerodromu u Beogradu cekamo moju pratnju na let za Ohrid,jer sam imao samo deset godina. Isto tako i tatin kolega salje svog sina,koji je bio godinu dana stariji od mene, za Ljubljanu,na raspust. Naravno,ceka se pratnja i za njega do Ljubljane.
Dođoše neke dve “tete”,stavili nam oko vrata neke propusnice sa našim podacim i podacima pratioca,pozdravili se sa svojima.
Odvedoše nas do gejta,gde nas preuzimaju stjuardese i odmah nas ubacuju u avion, pre ukrcavanja putnika. Avio poleti ,nas dvojca sedimo zajedno u isto redu, stim da je srednje sedište slobodno, tj. za pratioca. Mislili smo da Jat leti prvo za Ljubljanu,a posle za Ohrid.
Avion sleti u Skopje,stjuardesa nas predaje nekoj ženi na pisti,i ona otkrije da smo mi u pogrešnom avionu. Kada je deda javio da nisam stigao,nas dvojcu u Skopju vrate na avion i nazad za Beograd . Kada smo sleteli u Beograd,naši roditelji već bili na aerodromu, vratili nas roditelji i rekli im da smo nas dvojca sami ušli u pogrešan avion.
Nama dvojci super, jer smo se prvi put vozili avio i to dva puta za dan.
Tatin kolega je kasnije saznao da su one “tete”,zemaljsko osoblje,mislile da smo braća, a i pričali smo makedonskim odnosno slovenačkim jezikom,i ubacili u prvi avion,a to je bio za Skopje. Takođe one propusnice, koje smo nosili oko vrata,niko nije pogledao.
O bože
Ispravak netočnog navoda:
Jedini zrakoplov Croatia Airlinesa s kontejnerima za prtljagu bio je zrakoplov registracije 9A-CTF proizveden 1991. god, u flotu CTN stigao 1997. god, što znači da na
letu za Volgograd nije mogao biti “ganc novi” zrakoplov.
Hvala na ispravci. Stvarno nisam znao da je Croatia te 1997. kupila neki rabljeni avion. Bio sam uvjeren da su svi avioni bili potpuno novi.
Tako je. Prije je bio u Sudanu. G. Alen jos nije bio stručnjak u to doba, samo avio zanesenjak.
Istina.
Koje price. Posebno ova za La Rochelle. Da ne povjerujes.
Baš da.
Joj ovo za Volgograd je za ne povjerovati. Covjece tri sata.
Da, da…
Baš zgodne anegdote. Hvala na tome.
Hvala Vama.
Jedna zgoda kao student još (nisam ni znao da ću završiti u toj branši) u muškoj grupi letimo (mnogi prvi put) 1996. na utakmicu HRV-NJEM u Englesku na EP 1996. Karte i dva noćenja dobili “od dečka iz kvarta” (igrao tada za repku), sam se ponudio da osigura 6 karata i hotel a nama bilo neugodno reći da i uz plaćen let, smještaj i karte nismo sigurni jeli imamo para za put al eto nekako se skupilo. Autom do Frankfurta, parkirali kombi T2 tada već oldtimer (2 put stao putem sreća imali dva mehaničara) kod tetke od jednog frenda koji je putovao s nama, odlično i tu uštedili i ajmo na let.
Na aerodromu a nikad tako nešto veliko nismo vidjeli skužimo da smo jedini Hrvati u moru švaba koji idu na utakmicu, ali OK nije bilo problema. Bili smo im simpatični, prvi put na Prvanstvu, kao dobri ste al popit će te 5 komada od ELF-a.
U avionu nas 6 u kockicama i 150 švaba nismo ni poletjeli a njihova pjesma odzvanja avionom, Jebeš mi sve i danas znam te pjesme pjevat.
E sad nije fora pivo piti u avionu u kombiju smo imali dva “balića” i kole, a na letu cola gratis whisky se plaća. Pola švaba na pivu a druga polovica plaća male Jackyje (one hotelske) al nama ta kombinacija puno pre skupa. E al balkanci kakvi jesmo skužimo može se “jeftino” kupiti i boca whiskyja u avionu. E ali ta boca se ne smije otvarati i konzumirati u avionu. Uglavnom kupili dvije boce duty free i cole. Švabe kad su vidjele nastala frka, zovu stjuardesu, ona nas upozorava, mi hebi ga nismo znali, sad smo već rastočili, na kraju izašao kopilot i odobrio nam. Opet švabe gunđaju a on njima vi imate pjesmu oni imaju cugu. Sve to prođe, sletimo mi i izlazimo posljednji na prednja vrata a pilot stane na vrata i nasmije se i kaže nam “Dečki sretno sutra” i pruža plastičnu vrećicu. Lik iz Mostara… U vrećici jedan whisky, par coli i hrpa kikirikija
(taj puta nije bilo sreće al vratili smo im dvije godine kasnije)
Precool.
I koji je vaš stav o business letovima?
Mrak. Ludilo. Ako čovijek ima novaca to je to. Neusporedivo sa redovnim letovima.
Jel ovaj charter za Cardiff bio jedan od zadnjih letova Dubrovnik Airlinesa?
Nije, nije. Letjeli su oni još 4 godine nakon toga.
@Alen prijedlog za novu “rubriku” za kraj godine. Mogli biste uvesti da u zadnjem tjednu popunite jednostavni pregled godine (i vasi dopisnici također) a citatelji mogu u komentarima objaviti vlastite preglede.
po uzoru na flyertalk pregled, ja cu ostaviti primjer pa vi vidite sviđa li vam se ideja:
Za 2024:
Ukupno letova: 21
Ukupno aerodroma: 16
Ukupno milja: 10116
Nove posjećene države: (1) – Češka
Novi aerodromi: (7) – PRG, PSA, BVA, CRL, BEG, MAN, TLS
Nove kompanije: (3) – JU, U2, GW (wet lease za JU)
Novi modeli zrakoplova: (3) – BCS3, A20N, AT76
Zanimljivosti: ispalo je tako da u roku od 65 dana sam odradio let na sva 3 aerodroma u Parizu.
Pa eto to čitatelji mogu objaviti u ovoj kolumni. Ima smisla.
Alen zgodna iskustva, baš super za citat u ovo praznicno vrijeme.
Hvala.
Ovo na Svjetskom nogometnom je sigurno bio doživljaj života?
Je, jedan od jačih projekata koje smo radili.
Vi ste stvarno otišli do Kijeva bez putovnica.
A da, što da vam kažem. Sve se brzo desilo, nismo razmišljali. Kasnije je bilo pravilo da se na aerodrom mora ići sa putovnicama. Naučili smo lekciju.
Ne vjerujem da vam se ovo desilo u La Rochelle. Dakle…
Ma istinski je nevjerojatno, što ćete. Živom čovjeku se svašta desi.
Bas su vam interesantne price. Hvala na tome.
Hvala puno na pohvalama.
Potpuno se slažem sa vašom ocjenom leta sa helikopterom. Letio sam sa istim R 44 i istim pilotom g. Stjepanom. Ali, ipak su mi u najboljem sjećanju letovi sa jedrilicom L-13 Blanik.
Drago mi je da ste letjeli sa Dumom. Legenda, zar ne?
Najljepsi let …2007. Bg- Moskva. Aeroflot TU-154. Ujutro stizemo na aerodrom. Sve formalnosti bez problema. Stizemo na gate i saznajemo da je let odlozen. Neodredjeno. Na starom BG terminalu se vidi stajanka. Nas avion na drugom kraju stajanke. Usamljen. Jedan motor otvoren i iz njega viri necija pozadina i cekic kojim mlati po motoru. Svi gledaju zabezeknuto
To traje li traje. 8 sati cekamo bez ikakve obavijesti. U jednom momentu covjek zavrsava udaranje i mase, kao sve je ok. Najavljuju let.
Piloti stizu kao da ih vode na strijeljanje. Pogled u pod. Pola putnika odustaje. Ove moje kolege hoce da se vratimo za CG. Ja ih jedva nagovorih da se ukrcamo, jer rekoh da ce imati nakbolji let do tada
Zaista taj let je bio bez truncice turbulencije. Jedino smo zbog kasnjenja dosli na neki prastari terminal, dje smo cekali 45 min da dodje gospodja , kao iz filmova. Stroga, pundje, sa monoklom kojim pregleda svaki pasos, kao da smo ga krivotvorili. Jeziv terminal, sa nekim polusvjetlom, uzas… A poslije taksi,Volga da i ne pricam. Morali smo prozore da otvarmo na minusu da nas plin ne bi podavio…
🙂 Precool.
Meni se nekako cini da ste vi imali vise dogodovstina nego rutinskih letova 🙂
Bas super zanimljive price, hvala vam na ovome 🙂
Ma ne. Imao sam ja ekstemno puno letova. Obavio sam ih preko 1000. Ogromna većina je bila normalna.
Hvala vama što čitate zamaaero.
Hvala za nove zgodbe. Srečno 2025 🙂
Sretno i Vama u 2025.
Moj prvi, i jedini, internacionalni let biznis klasom, Mel – Hkg – Auh (Virgin Au i Etihad). Na letu do Hkg, stjuardesa donosi neki francuski sampanjac, popijem prvu casu za neki minut, opet dolazi i puni casu drugi put, ovoga puta skoro do vrha, popijeno opet za koji minut, dolazi treci put a ja joj kazem nemojte da se umarata oko mene , ostavite celu flasu, i ona ode i stvarno donese punu flasu. Posle toga je prolazila nekoliko puta pored mog sedista, verovatno pazila da ne napravim neko sra..e. Spavao sam do kraja leta, propustio i dorucak.
Hehehehe…
Mogu Vam reci da je Cardif i dan danas ružan ko lopov
Ne čudi me to.