Kao i uvijek za vrijeme praznika imamo neke lakše i zabavne teme. Pa smo tako imali viceve iz zrakoplovstva, pa smiješne stvarne priče, pa gluposti CEO-a i političara… No, ove godine sam odlučio napisati moja neuobičajena iskustva u gotovo 40 godina letenja. Koje su se sve lude situacije dešavale, što sam preživio od raznih avio-kompanija, aerodroma, institucija. Nadam se da će vam biti zabavno, kao što je meni bilo kada sam se morao prisjetiti svih tih dogodovština.

Moj prvi let za Istanbul

Bilo je to 28.11.1986. godine. Starci odlučili otići u Istanbul. Naravno sa JAT-ovom DC-93. Stari za put obukao odijelo, stara ozbiljnu toaletu (stari dobri dani), od uzbuđenja nisam spavao dvije noći prije leta. Stari se ukakako (taj strah ga nije prošao ni 30 godina kasnije), i morao je popiti 4 rakijetine prije puta da se okuraži ući u avion.

I sve je bilo super. Osim povratka. 30.11.1986. Da bi prošli granicu na sebe smo obukli po troje traperice, nove cipele su bile na nogama (stare u koferima), na pitanje carinika zašto imamo toliko cipela, stari je rekao da je morao uzeti plesne cipele za Istanbul (hahahahaha, koja legenda). Svo troje smo nosili kožne jakne (a kako su smrdjele na novo) i rukavice iako je još bila jesen i temperatura je bila bitno preko nule, stara na sebe nabacala zlato (iako prema tamo nije imala ništa, sve je poskidala da može nazad unijeti nešto). Hahaha, stari dobri dani kad smo se satima prije spremali za švercanje i prelazak granice. I nećete vjerovati prošli smo preko granice bez carine iako smo imali bar 10 puta više robe nego se financijski smjelo prenijeti. No, kako je to bio charter na kome je bila tona profesionalnih švercera carinici su se koncentrirali na njih, a ne na nas majušne švercere. 😊

Sine nemoj da te pojede mrak

Idem ja tako na novogodišnje odsustvo iz JNA 30.12.1988. Produženi vikenda koji mi je „preko veza“ odobrio moj komandant, major Antić. Ono septembarac ide na vikend nakon samo tri mjeseca vojske. To se nije dešavalo. Ali kako sam ja bio vozač majora Antića uspio ga namoliti. Let JAT-a Skopje-Beograd-Zagreb, DC-93.

No, u Beogradu nam kažu da svi izađemo iz aviona jer radi magle neće moći nastaviti za Zagreb. U Beogradu smo čekali bar nekih 4 sata dok nam nisu ponudili prijevoz autobusom do Zagreba. E tu sam pukao. I pokrenuo pravu bunu. Ono kolovođa sam takav, ljudi me počeli pratiti, pa se počeli buniti, urlati, prijetiti, prave demonstracije bile na Terminalu 2. Ja skupio osoblje JAT-a i izvijestio ih da ili moramo pričekati kasniji let za Zagreb nakon što se spusti magla, ili nas moraju prebaciti na neki bliži aerodrom, a to su Maribor, Ljubljana, Osijek ili Rijeka, pa od tamo autobusom. Pustili oni mene da urlam i bunim ljude pola sata. U uniformi.

A onda je došla vojna policija i odvela me u ured, te me tamo krenulo zrendati nekih 3 časnika (oficira). Pa su krenuli da sam ja vojnik, da je moja ponašanje krajnje neprihvatljivo, da ja bunim narod, da sam protudržavni element, da nije ni čudo jer ni ja, niti moji roditelji, te bake i djede nisu u Savezu Komunista, da jel sam ja proustaški element, rušim li državu? Bogte rušio sam državu zato što sam tražio elementarno pravo koje sam kao putnik imao. Iskreno, ukakao sam se opako, doslovce sam počeo mucati, a samo što mi suze nisu navrle na oči. I onda mi je kapetan rekao: „Sine nemoj da te pojede mrak i da te majka više nikad ne vidi. Ti sad odluči, ili se pokupi na taj JAT-ov autobus i da ni jednu jedinu riječ nisi rekao tijekom puta, ili ostaješ sa nama“. Usput mi je razvalio pljusketinu koje me grijala još sat vremena. Stare dobre komunističke metode.

Naravno da sam se pokupio u autobus, da sam bio manji od makovog zrna i da sam šutio ko zaliven sve do Zagreba. Autobus je bio neudoban, put je trajao nekih 7 sati, dobili smo neki bijedni sendvič i iskreno svi bili gladni, ali sam na koncu stigao u Zagrebu. Kao ustaša!

Kako sam živio na Sarajevskom aerodromu dva dana

I vraćam se ja iz tog produženog novogodišnjeg vikenda 3.1.1989. iz Zagreba u Kumanovo u vojsku. Krenemo mi nazad sa ATR 42 JAT-a kasno navečer. Let Zagreb-Sarajevo-Skopje. Već kod polaska smo kasnili radi kvara na avionu. Sletimo u Sarajevo i kažu oni, sorry avion ne može dalje. Bili smo na aerodromu par sati, pa kasno oko 2 u noći u hotel. Dobar hotel, no nije bilo dovoljno soba, pa me stavilo sa nekim poslovnjakom u sobu. Bračni krevet. U je…. I tako sam ja spavao na podu, a on na krevetu.

Idući dan smo na aerodromu bili već u 8 sati, nismo spavali više od 4 sata. Kad u Sarajevu magla. I nema polijetanja. Cijeli dan. Pobogu. Cijeli dan smo prodavali zjake na majušnom sarajevskom aerodromu, dosadno bilo do boli i nadali se da će nešto sletjeti i odvesti nas do Skopja. Ništa. Dragi ljudi JAT-a na aerodromu su mi poslali poruku teleprinterom u Kumanovo da nisam dezertirao nego zapeo u Sarajevu.

I ponovo hotel, te rano ujutro na Aerodrom. Idući dan magle nije bilo u Sarajevu, ali je bila u Beogradu. I JAT nam nije mogao poslati avion. Na koncu je popodne sletio neki Boeing 727 iz Tripolija. Ukrcao nas i najavio liniju, pazite sad: Sarajevo-Skopje-Ljubljana-Frankfurt-London. Ono skupit raju po raznim aerodromima da ih se porazbaca po Europi. Sletimo konačno u Skopje, kad će stjuardesa: „Molimo sve putnike da izađu iz aviona jer let neće biti moguće nastaviti“. Baš me briga ja stigao. Sa dva dana zakašnjenja, 5.1. Ali realno ne da se nisam bunio, nego mi je žao što to nije i potrajalo duže. Umjesto odvratne vojničke hrane, fina hotelska papica, umjesto vojnog mrcvarenja, prodavanje zjaka. Ma gdje ćeš bolje.

Hapsila me policija na Aerodromu Skopje

I konačno 2.7.1989. odlazim na odsustvo iz vojske. Skupim krpice, no kako sam imao četiri paradne uniforme (jer sam radio u komandi) u želji da mi to stara dobro opere, reko da bacim torbu preko ograde, da ne bude problema sa izlazom jer četiri uniforme nisam mogao objasniti (ne pitajte me kako sam ih nabavio), pa skupim torbu sa druge strane. I tako sam napravio. Skupim torbu, odjurim na autobus za Skopje, pa za aerodroma, dočekam let Adrije, MD-82, sjednem sav sretan, za malo više od sat vremena sam doma.

No, netom prije polijetanja čuje se glas stjuardese „molimo putnika Šćurica da uzme svoje stvari i dođe do pilotske kabine“. Ja zbunjen dolazim, a tamo me čeka vojna policija i stavi mi lisice na ruke te ravno u Pinzgauera. Naime, jedna kretečina, mlađi vodnik po ugovoru Nedžad Jašarovski (jedina osoba kojoj se još uvijek nisam osvetio), koji me baš nije mogao podnijeti, me vidio kako prebacujem torbu i otišao je do mog majora Antića, te mu rekao: „Zašto bi majore on bacao torbu preko ograde, što nije normalno prošao preko porte, znamo da ima pristup vojnim tajnama, posebno sa skladištima municije, meni je to sumnjivo“. Naravno moj major se ukakio i prijavio me vojnoj policiji. Ovi me uspjeli uloviti tek na aerodromu.

I odveli me do zapovjedništva 3. armijske oblasti u Skopje. Tamo me ispitivao neki pukovnik, te je opako pregledao moju torbu, izvukao sve umazane gače, smrdljive čarape, prljave košulje… I naravno nije našao nikakvih vojnih tajni. Poslao me nazad u jedinicu, a major Antić me idući dan poslao na odsustvo. Nažalost avionska karta mi je propala i idući dan sam išao vlakom te se drndao nekih 18 sati do Zagreba.

Samo puno galamite i sve će biti u redu

I onda je počeo rat u Hrvatskoj. Usred rata 9.11.1990. sam službeno išao u Bruxelles, točnije u De Haan. Let je bio Zagreb-Zurich Swissairom (Fokker F100), pa Zurich-Bruxellse (MD81). I sve je prošlo u redu. No, na povratnom letu je bio problem. Uspio sam zakasniti na lokalni tramvaj koji je vozio od De Haana za Oostende, pa sam došao na željeznički kolodvor 15 minuta kasnije. Istim samo propustio i vlak za Bruxelles, pa sam išao kasnijim i cijeli put kasnio. U Bruxellesu sam ulovio vlak za aerodrom i došao na aerodrom točno 32 minuta prije leta. Odjurio sam na check in gdje sam došao nekih 28 minuta prije leta. Za divno čudo su me ipak isčekirali. Potom sam jurio na gate, no isti je bio zatvoren i nisu me pustili na avion. Let je trebao biti Sabenom nonstop za Zagreb.

Stoga me zemaljska stjuardesa poslala na šalter Sabene. Tamo su mi rekli da sam ja kriv jer sam došao prekasno i da ne mogu ništa napraviti, eventualno bi mi mogli dati kartu na letu za tri dana, ali si sam moram srediti smještaj i prehranu. Ajoj! Tada sam bio klinac od samo 21 godine, love za hotel imao nisam. I napravio sam prvi potez u svom životu koji sam kasnije milijardu puta koristio i koji mi je i te kako pomogao. Pitao sam gdje mi je prtljaga, a oni su rekli da je nažalost otišla za Zagreb (tada vjerojatno još nisu bila striktna pravila da prtljaga ne može putovati bez putnika). I ja sam krenuo urlati da kako oni očekuju da ću ja biti tri dana u Bruxellesu bez gaća, odjeće, četkice za zube i brijaćeg aparata. Toliko sam jako galamio da su se putnici na aerodromu ozbiljno okretali.

Osoblje me pokušalo smiriti i onda su rekli da će me poslati najboljom mogućom opcijom danas. Te su mi dali kartu Bruxellse-Frankfurt-Zagreb Lufthansom (prvi let sa B737-300, drugi sa A320). Tako je i bilo. Došao sam doma isti dan, preuzeo prtljagu koja me čekala na aerodromu. I svi sretni i zadovoljni. Osim što je karta preko Frankfurta koštala duplo više nego cijela povratna karta koju sam platio. Tada sam naučio vrijednu lekciju: samo zagalami i sve će biti OK.

Bussines klasa za Hong Kong

Samo par mjeseci kasnije morao sam službeno u Hong Kong. Let je bio Zagreb-Zurich 15.7.1991. Swissair (F100), pa Zurich-Amsterdam isti dan KLM (B737-500). U Amsterdam sam došao točno 23 sata prije leta idući dan za Hong Kong. I uživao cijeli dan u gradu.

No, ono što je bilo wooow se desilo na letu za Hong Kong. Naravno mladi student je jedva nažicao lovu države za let do Hong Konga u ekonomskoj klasi. I dolazim ja tako na aerodrom Amsterdam, kad zovu me sa šaltera: „Molimo putnika Šćurica da dođe do šaltera“. Dođem ja, a stjuardesa će: „Jako nam je žao, ali imamo veliku grupu koja nam je zauzela cijelu ekonomsku klasu i nemamo za vas mjesta“. Ja lud, pobogu, pa kako ću sad do Hong Konga, kako da javim ljudima tamo da kasnim, izgubi ću jedan dan, hoće li me sutradan netko čekati… Bio sam doslovce lud, izvan sebe, problijedio sam. Nije da idem do Varaždina, pobogu pa idem na drugi kraj svijeta. Napominjem da je to bilo bitno prije mobitela i da ste se jako teško mogli nekome tamo javiti.

Ali na moje oduševljenje, stjuardesa je nastavila: „Stoga, ako se slažete, možemo vam dati business klasu bez ikakve naplate“. Wooooooow. Letjet ću u business klasi. I to sve do Hong Konga. Majke mi izletio sam iz kože od sreće. Business klasa vam je tada bila ko današnja premium ekonomska, nešto šira sjedala, bitno veći razmak za noge, ali ne i kreveti i daleko bolja usluga. Kako smo do Hong Konga išli Boeingom 747-400 KLM-a, business klasa je bila na 1. katu. Odličan put. Pokraj mene je do Bangkoka (stanica prema Hong Kongu) letjela mlada poslovna dama koja je bila više nego ugodna.

I sjećam se još jednog detalja sa leta. Kad smo se približavali Bangkoku, perserica je rekla: „Poštovani putnici željeli bi vam usmjeriti pozornost da je posjedovanje najmanje količine droge u Tajlandu najozbiljnije kazneno djelo za koje je zapriječena čak i smrtna kazna. Stoga ćemo vam sada podijeliti koverte, pa ako želite nešto poslati nazad u Amsterdam, slobodno stavite u kovertu, a mi ćemo to za vas učiniti potpuno besplatno“. Bar pola putnika je poslalo „nešto“ nazad u Amsterdam. 😊

Nazad sam išao sa Thai Airwaysom iz Hong Konga do Bangkoka (B747-300), pa KLM-om do Amsterdama (B747-400), i na kraju 7.8. iz Amsterdama do Zagreba sa KLM-om (B737-300). Moj prvi povratni interkontinentalni let. U Zagreb sam jedva sletio, taman se Zračna luka ponovo otvorila nakon zatvorenosti radi ratnih operacija.

Prvi puta na Croatiji

Moj prvi leta Croatiom je bio 7.4.1993. na letu Zagreb-Beč. Sa Boeingom 737-200. Potom sam letio iz Beča za Amsterdam sa KLM-ovom B737-400, te sa Delta Air Transportom iz Amsterdama za Antverpen (Embrear Brasilia EMB120), gdje sam bio na kongresu. Istim avionom sam se vraćao za Amsterdam, no od tamo sam imamo nonstop let Croatia (11.4). sa B737-200.

Zgodna anegdota mi se desila na letu nazad. Prvo bilo je prekrasno čuti da stjuardese govore Hrvatski. Ono, do tada to još nisam čuo. Iskreno svi smo tada bili ekstremno ponosni na svoju nacionalnu kompaniju i kada god smo mogli letjeli smo sa njom. Pa čak i ako je to bilo bitno skuplje. Iskreno bio sam vrlo uzbuđen na tom prvom letu. Bila su to neka druga vremena.

Došla stjuardesa do mene i kaže „Kava ili čaj“. Odabrao sam kavu. No, dobio čaj. Ali nažalost, nisam primijetio odmah da je čaj, nego tek kada sam krenuo piti. Pa sam pozvao stjuardesu. Koja mi se u beskraj ispričavala, odmah mi je donijela kavu, ali i 10 Bajadera kao ispriku. Kako slatko. Da, bila su to neka druga vremena kada je Croatia putnicima ekonomske klase davala puni obrok, kavu ili čaj, piće uključujući i alkohol, te jednu Bajaderu.

Prvi moj charter nakon Vlaka slobode

Bilo je to 26.8.1995. Dan prepun ponosa. Naime, 25.8.1995. zove mene Branko Uvodić, tada urednik na HTV-u i kaže mi: „Stari sutra je Vlak slobode, prvi vlak Zagreb-Knin-Split, tvojih 10 djevojaka i ti ste na njemu“. Bio sam oduševljen. Tada još nije bilo mobitela, a kako smo dobili sve resurse države za ovaj cilj, djevojke smo doslovce skupljali policijom. Naime, znali smo gdje je svaka od djevojaka na moru. I poslali smo lokalnu policiju da ih pronađe. Sad zamislite kad je nekoj curi od 20 godina na plaži prišla policija: „Oprostite jeste li vi Petra Sovulj“. „Jesam“ kaže ona. A policija će: „Pođite sa nama, bez pitanja traži vas Služba državne sigurnosti“. I skupili mi sve cure. Sam Vlak slobode je bio nešto što se pamti cijeli život, svi smo bili vrlo ponosni, u vlaku 500 najviših osoba Hrvatske, Franjo Tuđman, svi najviši političari, poslovnjaci, svi veleposlanici, najviši znanstvenici, kulturnjaci, sportaši. Krema kreme. Mi smo u vlaku vodili aukciju slika, prodaju kazeta i svačeg nečeg, te smo skupili preko 2 milijuna kuna (oko 300.000 EUR) za fond Spasimo djecu Hrvatske. Imam 100 anegdota sa tog puta, no to nije tema ovog članka.

I trebamo mi tako nazad. Plan je bio da prespavamo u Splitu i vraćamo se sutra istim vlakom. Uvodić mi kaže: „Stari odi s nama avionom, što ćeš se drmat vlakom, još danas si u Zagrebu“. I dam ja prvi i zadnji puta curama da biraju što će. Trećina je bila za vlak i tulumarenje u Splitu, trećina za avion (nitko do tada nije letio), a trećina je izmislila i treću opciju koja uopće nije postojala (da si platimo dodatnu noć u Splitu i vraćamo se za dva dana). Sve sam presjekao ja jer samo se taman useljavao u novi stan koji smo supruga i ja konačno, nakon dvije godine građevinskih radova dovršili, pa mi je i te kako bilo napeto vratiti se isti dan.

Problem je bio u tome da mi nismo bili planirani za povratak avionom, nego vlakom. Dođemo mi tako na Zračnu luku Split, a tamo tri Boeinga 737-200 Croatie Airlines, koji čekaju putnike vlaka da ih vrate kući. Na check inu pita nas stjuardesa: „a koji ste sad pak vi“. Kažemo mi „Zagrebačke mažoretkinje“. Ma ja vas nemam ni na jednoj listi. „Ali gospođo mi smo iz vlaka slobode, sudjelovali smo u njemu, rečeno nam je da dođemo na avion, došli smo organiziranim autobusom“. A ona će: „Ma luda kuća, tu se ne zna tko pije tko plaća, dajte osobne, stavit ću vas nekako ne let“. I tako smo mi odletjeli za Zagreb, zapravo, realno, kao slijepi putnici.

I ovdje ćemo danas stati, nastavak mojih anegdota u idućem postu. Istim molim čitateljstvo da u komentarima sa nama podijeli i svoje anegdote sa putovanja avionom, kako bi se svi nasmijali u ovim prazničnim danima.