suradnik: Alexander Papateodosijević (Essen), foto: Alen Šćuric

Dok mnoge zrakoplovne kompanije dosljedno moderniziraju svoje flote, Lufthansa slijedi primjetno drugačiji pristup: kompanija i dalje koristi brojne zrakoplove koje su konkurenti odavno povukli iz uporabe. Neki Airbus A340 stari su gotovo 30 godina, a čak su i modeli iz 1990-ih i dalje redovito u prometu. Ono što na prvi pogled izgleda kao znak zaostalosti, zapravo je dio promišljene strategije.

Održavanje kao konkurentska prednost

U središtu ovog pristupa nalazi se vlastita tehnička jedinica Lufthansa Technik. Dok mnoge aviokompanije održavanje prepuštaju vanjskim pružateljima usluga, Lufthansa se svjesno oslanja na interne kapacitete. Tvrtka spada među najveće neovisne pružatelje usluga održavanja, popravaka i remonta (MRO) u svijetu te opslužuje stotine klijenata diljem svijeta.

Ovakav vertikalni model donosi ključne prednosti: troškovi održavanja su pod većom kontrolom, procesi su učinkovitiji, a dodatni prihodi ostvaruju se kroz vanjske ugovore. Istodobno se značajno produljuje ekonomski vijek trajanja vlastitih zrakoplova.

Stari zrakoplovi, nova ekonomika

Ključni faktor je struktura troškova. Mnogi stariji zrakoplovi Lufthanse već su u potpunosti amortizirani. To znači da nema leasing rata niti visokih troškova financiranja. Operativni troškovi svode se uglavnom na gorivo i održavanje.

Iako stariji zrakoplovi troše više goriva, taj nedostatak djelomično se nadoknađuje nižom kapitalnom vezanošću. Posebno u razdobljima slabije potražnje to postaje prednost: stariji zrakoplovi mogu se fleksibilno prizemljiti ili ponovno aktivirati bez velikih fiksnih troškova.

Nasuprot tome, novi dugolinijski zrakoplovi moraju biti maksimalno iskorišteni kako bi bili isplativi – čak i u slabijim sezonama.

Fleksibilnost u mreži linija

Lufthansin dugolinijski promet snažno ovisi o sezoni i usmjeren je na premium putnike. Stariji zrakoplovi pritom služe kao fleksibilna rezerva kapaciteta. Koriste se kada je potrebno brzo povećati kapacitet ili kada isporuke novih zrakoplova kasne.

Ova strategija posebno je došla do izražaja tijekom i nakon pandemije COVID-19. Dok su druge aviokompanije trajno povukle starije zrakoplove, Lufthansa je mogla ponovno aktivirati već održavane letjelice. Modeli poput Airbusa A340-600 vraćeni su u promet, osobito na rutama s velikom potražnjom za premium uslugom.

Financijska stabilnost kroz vlasništvo

Dodatna prednost leži u strukturi vlasništva flote. Velik dio Lufthansinih zrakoplova u vlasništvu je kompanije i bez opterećenja. To omogućuje financijsku fleksibilnost: zrakoplovi se mogu koristiti kao kolateral ili prodati ako je potrebno. Suprotno tome, aviokompanije koje se oslanjaju na leasing imaju stalne financijske obveze i prisiljene su brže obnavljati flotu.

Problemi s isporukama dodatno jačaju trend

Trenutna situacija u zrakoplovnoj industriji dodatno ide u prilog ovoj strategiji. Kašnjenja u isporukama novih zrakoplova – kod proizvođača poput Boeinga i Airbusa – prisiljavaju mnoge kompanije na prilagodbe. I Lufthansa je pogođena tim problemima: isporuke modela poput Boeinga 787 ili 777X značajno kasne. Starija flota stoga služi kao ključna prijelazna opcija za održavanje kapaciteta.

Ravnoteža između učinkovitosti i imidža

Ovakav pristup ima i nedostatke. Stariji zrakoplovi manje su učinkoviti u potrošnji goriva i mogu ostaviti dojam zastarjelosti kod putnika. Razlike u odnosu na moderne kabine posebno su vidljive.

Ipak, iz perspektive kompanije prednosti nadmašuju nedostatke: veća fleksibilnost, niža kapitalna opterećenost i dodatni prihodi kroz održavanje.

Pogled u budućnost

Dugoročno, Lufthansa planira modernizaciju flote. Novi zrakoplovi poput Airbusa A350 i Boeinga 787 postupno će zamijeniti starije modele. Međutim, taj se proces odvija postupno i ovisi o stvarnim rokovima isporuke. Do tada, mješovita struktura flote ostaje ključni dio strategije kompanije.

Zaključak

Relativno stara flota Lufthanse nije slučajnost niti znak slabosti. Ona je rezultat sustava koji se temelji na tehničkoj stručnosti, financijskoj stabilnosti i operativnoj fleksibilnosti. U industriji obilježenoj nesigurnošću i visokim ulaganjima pokazuje se: najnovija flota nije uvijek i ekonomski najisplativija.