U stvari točan naslov bi bio je li globalizacija, konsolidacija, liberalna ekonomija i open skies zapravo neokolonijalizam?

Na početku moramo definirati globalizaciju kao proces kojim se u svijetu ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ideja i ljudi između različitih država. Kako ideološki ispravno, društveno „pozitivno“ i puno prejednostavno. Globalizacija je bitno više od ove uske definicije, globalizacija je zapravo posljednja faza rasta kapitalizma u kojoj multinacionalne kompanije koriste svoju snagu, jačinu i moć za preuzimanje tržišta od malih i bitno slabijih kompanija na globalnoj razini.

Kako nam se desila globalizacija?

Globalizacija je zapravo započela još u 16. stoljeću sa početkom kolonijalizma, pa je ona, u stvari i nastavak kolonijalizma. Posljednja faza globalizacija, kada ona rapidno kreće u svoj puni zamah, krenuo je raspadom Istočnog bloka i ukidanjem čvrstih deviznih tečajeva, početkom devedesetih prošlog stoljeća. Nakon raspada Istočnog bloka, SAD kao jedina globalna sila započinje sa promoviranje i lobiranjem ideologije ekonomskog liberalizma, te agresivnim guranjem globalizacije kao rješenja većine problema u suvremenom svijetu.

Globalne kompanije su prije rušenja željezne zavjese gradili svoje sustave, infrastrukturu, logistiku, know-how, desecima godina intenzivno su radili na tome. Mi smo u to vrijeme imali lošu državno-plansku ekonomiju. Sve do sredine devedesetih za zapadu se otvoreno pomagalo takav razvoj, „smjelo“ se pomagati takve mega-firme. One su se štitile zakonima, one su se pomagale iz proračuna. Istovremeno početkom devedesetih petrodolarima se srušio komunizam i sve zemlje iza željezne zavjese ulaze u „poštenije“ uređenje, u kapitalizam. Bivši državni komunistički mastodonti ne mogu se prilagoditi novim tržišnim okolnostima, masovno i brzo bankrotiraju, a zapadne mega-kompanije ih preuzimaju.

I samo pet godina kasnije zapadnjaci mijenjaju politiku. Stvara se neoliberalizam, otvaraju se tržišta, ne smije se pomagati svojim tvornicama i poduzećima, uvode se rigorozne kontrole i licence. Istočne kompanije tome ne mogu parirati, zapadne sve to već imaju. Nastavlja se vrtoglavo preuzimanje tržišta. Velike kompanije postaju mega-globalni divovi. Njima novcem i utjecajem više nitko ne može parirati.

Pritom, onako usput, jednaka prava baš i nisu jednaka kod ulaska u „utopiju svih utopija“, Europsku Uniju. Primjerice, benefiti u poljoprivredi koje ima Francuska daleko su veći nego one koje ima Mađarska, jer Mađari u želji da udu u toliko željenu asocijaciju, nisu uspjeli sebi ispregovarati povoljne uvjete. Hrvatska je ispregovarala još manje nego Mađarska. Sjetimo se kako su Hrvatskoj nametnuli kvote za šećer, jedinu, ali doslovce, jedinu poljoprivrednu granu koja je bila konkurentna na europskom tržištu. I na taj način osakatili proizvodnju šećera. Moralno? Nitko se nije ni potrudio da prezentira izgovor za ove kvote, nego su to jednostavno tako napravili. Hrvatskoj su zabranili subvencije u brodogradnju iako je od nje ovisilo deseci tisuća zaposlenih, no u recesiji (i Covidu) su europske auto industrije, Airbus i drugi mogli dobiti milijarde pomoći. A još desetak država čeka u redu da uđe u Europsku Uniju i voljno je napraviti baš sve što se od njih traži da u tome uspiju.

Uz to vlasnici moći potiču lokalni politički nemoral, kriminalce, nesposobne, te ih financijski, medijski i na druge načine guraju na pozicije. Lokalni političari im potom vraćaju usluge, na sitno kradu i tako podržavaju dužničko ropstvo. Tu i tamo se netko otme kontroli, pa ga se onda demonstrativno i teatralno povlači po sudovima i minorizira, kao što je primjer premijera Ive Sanadera u Hrvatskoj. Povremeno se u nekim državama „desi narod“, bune, revolucije, ponegdje netko strada u avionskim nesrećama, desi se neki manji rat, atentat. I to se tako lijepo dozira diljem planete da postane globalno nevidljivo.

Globalisti smatraju kako bi se ukidanjem carina i svih ostalih ograničenja dovelo do jačanja tržišne utakmice, te pojave kvalitetnijih roba i usluga na cjelokupnom tržištu. Čak štoviše teoretičari globalizacije naglašavaju da globalizacija ekstremno smanjuje mogućnost velikih globalnih sukoba, pa čak i anulira manje međunacionalne sukobe.

Krajnji cilj globalizacije je stvaranje jedinstvene svjetske vlasti, kroz djelovanje ekonomskih zakona i slobodnog tržišnog liberalizma. Kako Orvelovski. Samim time globalizacije je težnja za stjecanjem političkog, obavještajnog, novčarskog, proizvodnog, trgovačkog, medijskog, pa čak i vojnog monopola na svjetskom nivou. Globalizacija se tako upliće u programiranje nacionalnih ekonomija. Samim time globalizacija je zapravo denacionalizacija, ona radi protiv postojanja nacionalnih država i suvereniteta, te radi na stvaranju novih transnacionalnih državnosti i identiteta. To je uspjelo u SAD-u sredinom 19. stoljeća, a u Europi se intenzivno radi od kraja prošlog stoljeća Europskom Unijom.

Neoliberalizam zagovara potpunu slobodu pojedinca, slobodi tržišta jednakoj za sve, te indiferentnosti prema naciji, vjeri, pa čak i obitelji. I ovo je danas već više nego izraženo. Ljudi ili ne idu u crkvu, ili to čine iz navike, ali bez stvarnih vjerskih načela. Sve manje ljudi se terminira nacionalnim prefiksima. Ovo je posebno izraženo u Europskoj Uniji. I dok je u Hrvatskoj krajnje definiranje nacionalnog pitanja u devedesetima bio nacionalni konsenzus i temelj bivstva pojedinaca, on je danas, po ulasku u Europsku uniju, potpuno nebitan u percepciji prosječnog pojedinca. Osim nacionalnog naboja kod sportskih rezultata i elementarnih nepogoda, ljudima je nacija postala potpuno nebitna, a svoje nacionalno opredjeljenje vrlo lako mijenjaju za „bolji život“ u nekoj zapadnoj državi, gdje vrlo brzo zaborave koje su nacije. I obitelj više nije svetinja. 57% muškaraca i 54% žena priznaje bračnu nevjeru. Brak u hrvatskoj prosječno traje samo 14,9 godina. Ulazak u brak dešava se sve kasnije, već je postalo pravilo da osobe to čine nakon 30. godine života. Konačno, sve je više osoba koje ne žele ući u bračnu zajednicu. Broj rastava brakova u SAD-u se popeo na 38%. U SAD-u se razvod desi svakih 36 sekundi, tj. godišnje ima 876.000 razvoda. U Europskoj Uniji najveći postotak rastava ima Portugal (64,2%), a najmanji Malta (10,6%). U Hrvatskoj se rastavlja 30,8% brakova, u Sloveniji 36,8%. Više se rastavljaju mladi bračni parovi.

Od dolaska Georgea W.Busha na mjesto predsjednika SAD-a kreću jaki antiglobalistički pokreti koji imaju za cilj ukidanje globalizacije jer smatraju da ona zapravo potiče nejednakost u svijetu, bogate čini još bogatijima, a siromašne još siromašnijima. Antiglobalisti naglašavaju da je globalizacija zapravo alat multinacionalnih kompanija koje motivira jedino profit, a ne briga za dobrobit čovječanstva. Čak štoviše, globalist naglašavaju da se jedan od navodnih benefita globalizacija, kvalitetnije robe i usluge, zapravo pokazao upravo suprotnim, tj. da su na tržištu sve nekvalitetniji proizvodi, čak i štetni po zdravlje stanovništva, a zbog sve većeg utjecaja profita na proizvode i nedostatka konkurencije. Nije li primjer Boeinga 737MAX najbolji pokazatelj upravo toga.

Metode globalizacije

Neoliberalizam je najlukavija ideologija za stjecanje svjetske vlasti, i neoliberali su upravo opstali zahvaljujući tome što su njihovi jasni ciljevi pozitivni i temelje se na pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je trajno djelovanje zapravo potpuno suprotno, tj. temelji se na izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama najuže elite. Moderni globalisti javno zagovaraju visoke principe i slobode, a na tajnim sastancima elitnih više ili manje poznatih klubova, u kojima su najviši državni funkcionari, poduzetnici, bankari, znanstveni, pa čak i novinari, dogovaraju potpuno suprotne ciljeve i metode. Pritom koriste ogromne resurse, vlastite visokoplatežne stručnjake, mega-institucije, pa čak i državne obavještajne i ine službe, te međunarodne institucije poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske zdravstvene organizacije idr. Oni te organizacije kontroliraju, na čelnim pozicijama su njihovi puleni, donedavno članovi upravnih tijela paralelnih organizacija vlasti poput Kissinger Associates. I to više ni ne skrivaju.

Oni odlučuju kome treba pomoći, koje znanstvene projekte treba financirati ili ne, koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, u kojim medijima se treba oglašavati, preko kojih medija treba napadati, koga treba hvaliti, a koga medijski uništiti. Znanstvenici koji podržavaju globalističke ideje financiraju se multimilijunskim iznosima, oni koji osporavaju globalističke principe i „zakone“, pa čak i jednostavne znanstvene teze o porijeklu nafte, raširenosti Covida-19, štetnosti duhana, GMO isl. stigmatizira se, stavlja na stup srama, oduzimaju im se znanstveni i akademski statusi, oduzimaju im se sredstva za istraživanja. Oni u samo par mjeseci postaju nule, nebitni, znanstveno devastirani i izolirani. Političari koji su do jučer bili „počasni građani“, koji su dobivali poklone i sve časti, preko noći postaju disidenti, mediji ih linčuju, a potom slijedi i politička, pa i vojna akcija. Sjetimo se slučajeva Saddama Huseina i Gadafija koji su od saveznika postali planetarno mrski tirani. Sve to je potpuno suprotno načelima slobodne tržišne konkurencija i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnostima.

Neoliberalizam je otišao i korak dalje. Pa je „nemoralnim i neprihvatljivim“ proglasio svako državno pomaganje državnih kompanija i institucija, visoke plaće državnih direktora su sa pozicije javnosti krajnje nemoralne i neprihvatljive, njih osuđuju mediji, nepotizam je babaroga svih babaroga, dizanje taksi državnih poduzeća se nacionalno osuđuje i stavlja na stup srama, sve nabave se provode kroz komplicirane javne natječaje, offshore kompanije su krajnje neprihvatljive i stigmatizirane. No, kada privatna mega-korporacija preuzme takvu državnu instituciju, onda sve to odjednom postane prihvatljivo. Pa zapošljavanje djeteta, rođaka ili prijatelja postaje mudar poslovni potez (jer u njega se ima povjerenja), offshore kompanije su sastavni dio posla, mega-visoke plaće managera i ogromni bonusi su više nego moralno prihvatljivi, čak štoviše potrebni da bi se dobro funkcioniralo, vlastita poduzeća direktora kroz koje dodatno peru novac se toleriraju, višestruko povećanje taksi i cijena krajnjim korisnicima postaju neprimječeni, privatnici ne trebaju provoditi javne natječaje, objavljivati unificirane godišnje izvještaje… Drugi akter, dijametralno suprotna percepcija. Prvo je nelegalno i nemoralno, drugo je stvar poslovne sposobnosti. Prvo se goni medijski, inspektorski, sudski, drugo se ne smije ni spominjati, jer zadire u „sveto“ poslovanje privatnika. Hm, hm, hm…

Globalizacija se temelji na podređivanju nacionalnih ekonomija, denacionalizaciji, prekomjernom produktivizmu i preuzimanju tržišta, tj. okrupljivanju kapitala. Jedini sukobi visokog kapitala danas se svode na pojedine valutne ratove kapitala SAD-a, Kine, Rusije i Eurozone. Svi ostali su puki statisti. Angloameričke, formalno samostalne banke i multinacionalne korporacije, djeluju usklađeno, sukladno strateškim planovima borbe protiv konkurencije, uz zadatke koje uspješno prenose na Svjetsku Banku, Međunarodni monetarni fond, Svjetsku zdravstvenu organizaciju idr. Strateški cilj ove interesne skupine par stotina financijskih, trgovačkih i proizvodnih obitelji SAD-a je zadržavanje postojeće pozicije, sprječavanje razvoja konkurencije, te širenje svoje pozicije. Te obitelji zapravo siluju prikriveni monopolizam i vode jaku financijsku agresiju. Kroz svoje kontrolirane medije pritom isto zakamufliraju kroz mjere pojedinih antimonopolističkih agencija koje su više nego simbolične i potpuno nebitne. Pa kada antimonopolistička agencija dozvoli spajanje dvaju nacionalnih avioprijevoznika kojim se dozvoli monopolizam, onda ih ozbiljno „kazni“ tako što moraju dati 5-6 slotova u svojoj bazi. A jadni, kako li će to preživjeti? Pritom se ne libe ni od kakvih metoda, pa i onih debelo iza granice zakona i morala.

Globalisti su istinski manipulatori, pa svoje djelovanje vrše po principu „nek se od šume ne vidi drvo“. Lansiraju se tisuće „teorija zavjere“ poput onih presmiješnih da se nikada nismo spustili na mjesec, da je američki predsjednik reptil, da chemtrailsi postoje, kako je 5G krucijalno štetan po stanovništvo, pa do onih vjerojatnijih, ali manipulatorskih poput Roswela gdje se manipulira svemircima koji se tamo pali i već 73 godine se navodno proučavaju, ali se zapravo tamo daleko od očiju javnosti rade najtajniji američki vojni projekti u bazi Zona 51. Na ovaj način globalisti tako lijepo mogu uparkirati sve ono što se stvarno dešava, te one koji o tome pokušaju pisati prozovu „teoretičarima zavjere“. SAD sam sebi duguje 20.000 milijardi USD, čak sedam Kennediyevih je umrlo pod sumnjivim okolnostima (najveća sila na svijetu nije „uspjela otkriti“ tko je ubio američkog predsjednika), Bill Clinton je jasno priznao postojanje tajnog programa MK Ultra (CIA-ini pokusi na ljudima radi manipulacije njihovim umovima), zgrada broj 7 pored Twinsa se srušila za manje od sedam sekundi zbog „naknadnog podrhtavanja tla“, Wikileaks koji nikada nije demantiran, pa vrlo čudan slučaj Jeffrey Epsteina. Pritom jedna strana sve vidi kao teoriju zavjere, a druga tvrdi da uopće nema zavjera. Istina je, naravno, kao i uvijek, negdje u sredini.

Liberalna ekonomija smišljena je da zaštiti velike i uništi male. Pritom nije socijalno osjetljiva, ne interesira je dobrobit zajednice, nego samo krupni kapital. Ona ne preže ni od uništavanja života, pojedinaca, grupa, pa čak i cijelih zajednica i država. Želi pokorne i slabe kojima može upravljati i dirigirati. U liberalnoj ekonomiji ima sreće kao i u robovlasništvu ili tiraniji. Smo što su oba ova sustava barem jasno govorila da su takvi, a ova nedaća se krije iza nasmiješene i blažene maske.

Još 1955. McDonald’s imao samo jedan restoran i ušao u pakleni deal sa Royem Krockom, koji je par godina kasnije na prevaru uzeo vlasništvo osnivačima. 65 godina kasnije koncern diljem planete ima nevjerojatnih 38.695 restorana. Da je toliko hamburgera godišnje bilo bi fascinantno, da je toliko zaposlenih bila bi to jedna od najvećih svjetskih kompanija, a restorana?!?! Ajme majko. Godišnji prihod kompanije je 21 milijardu USD i ima 205.000 zaposlenih. Amazon je 1995. imao tek 511.000 USD prometa, 2007. je imao 14,8 milijardi USD, 2019. je imao 280,5 milijardi USD prometa. Kompanija ima 798.000 zaposlenih.

Jedina kočnica globalistima je javnost (poglavito internet) koji svojom reakcijom (buntom) mogu napraviti da manje potencijalnih korisnika koristi proizvode globalista; zakonska regulativa i obligacije; konkurencija; te poslovna matematika (cigarete nam donose više gubitka nego profita). No, javnost je sve manje „javna“, većina svjetski utjecajnih medija je pod kontrolom globalista, pa čak i internet. Zakonska regulativa je već odavno pod kontrolom globalista, a konkurencije je sve manje. Poslovna matematika svakako nije egzaktna znanost. Rijetki su primjeri managementa koji ima moralnu komponentu u svom profesionalnom životu, ima ih par, pa i lidera najvećih kompanija, ali to je ipak ogroman izuzetak, a ne pravilo. Iako se najveći businessmeni, poput Billa Gatesa, prikazuju kao filantropima, oni zapravo tek manji dio svog bogatstva daju u kozmetičke svrhe, a dobar dio samo tako izgleda, a zapravo služi daljem bogaćenu. Pa onda Bille Gates prezentira svoju ogromnu brigu za zdravlje stanovništva, te financira silinu cjepiva, a nakon toga nesmotreno izjavi da na svakih 10 USD dolara koje investira u cjepivo zaradi 200 USD u konačnici.

Prije dva mjeseca sam otvarao izložbu starih radio prijemnika u Zagrebu i tada je pročelnik za obrazovanje grada Zagreba g. Ivica Lovrić rekao: „Prije 90 godina na ovim prostorima proizvodili smo radio prijemnike koji su bili najsofisticiranija tehnologija tog vremena. Bilo je nekoliko kompanija koje su bile vrlo uspješne na tom području, a isto tako je bilo u svim državama svijeta, tisuće proizvođača proizvodili su radio prijemnike. Danas tek 3 proizvođača proizvode mobitele u svijetu. Nisam baš siguran da je globalizacije najbolja stvar za planetu“.

Globalizacija u zrakoplovstvu

U zrakoplovstvu se globalizacija doslovce školski provodi već 40 godina. U SAD-u je deregulacija krenula zakonom iz 1978, koji je punu primjenu krenuo sa 1.1.1983. Sa deregulacijom kreće i ekspanzija prvog (i danas najvećeg svjetskog) LCC Southwesta. Iako je kompanija nastala 1967. sve do 1979. bila je potpuno nevažna, a tek od 1983. kreće u vrtoglavu ekspanziju. 1975. Southwest je imao tek 480 milijuna prihoda od putničkog kilometra 1979. brojka je bila već 2,4 milijarde, 1985. 8,6 milijardi, 1995. je bila 37,5 milijardi, a 2005. 97,1 milijardu. 2018. je bila 214,6 milijardi.

U Europi sve ovo je krenulo, deset godina kasnije, tek sredinom devedesetih. Istovremeno (1995.) u Europi kreću prvi LCC (Ryanair i easyJet). U to vrijeme tada nepovezani sustavi na aerodromima postaju prvi hubovi. Istanbul, Dubai, Beč, Prag, Budimpešta i Varšava su mali provincijalni aerodromčići, a prvi hubovi se stvaraju u Amsterdamu, London Heathrowu, Frankfurtu, Parizu, Moskvi i Madridu i Zurichu.

Iako je prva alijansa bila ona KLM-a i Northwesta 1989. godine, prve prave globalne alijanse nastaju između 1997. i 2000. Star Alliance je nastao 1997, Qualifyer 1998. (nestao 2002.), oneworld 1999, a SkyTeam 2000. U početku te alijanse su bile male, neutjecajne i tek pokušaj stvaranja globalnih mega-priča. No, sa jasnom vizijom da to postanu. Od 2000. do 2005. alijanse se naglo razvijaju. U isto vrijeme minijaturne i nemoćne LCC, koje rastu ispod radara, postaju značajne i jake. Više im nitko ne može stati na kraj. LCC kupuju stotine aviona, otvaraju brojne baze. No, velik broj njih i propada (Buzz, Go, Virgin Expresss, Sterling, Fying Finn, Iceland Express, Air One, V-bird, Centralwings, SkyEurope, snowflake, Air Scootland, bmibaby, Debonair, Monarch). Neke od njih preuzimaju veći LCC. To je i vrijeme jačanja MEB3. Emirates je nastao 1985, Qatar 1994, Etihad 2003. MEB3, preuzimaju najveći dio udjela u prometu između Europe, te Australije i Azije. Početkom tisućljeća Emirates je bio manji od današnjeg Aegeana ili Austriana. Qatar je tada bio na razini današnje Air Serbie ili Croatie Airlines. 2003. Etihad je imao tek dva aviona i manje od 100.000 putnika. 2003. Turkish kreće u reorganizaciju, te stvaranje današnjeg sustava, a Istanbul postaje jedan od glavnih planetarnih hubova. EUB3 (EU big 3) počinju proždirati manje kompanije (Luftansa kupuje Austrian, Swiss, Brussels, Eurowings, Air Dolomte, bmi), a Frankfurt, London LHR, Paris CDG i Amsterdam postaju glavni europski hubovi i umanjuju utjecaj ostalih tadašnjih hubova (Zuricha, Rima, Madrida, Brusselsa, Copenhagena, Beča).

Open skies je u Europi pokrenut 2002, no istinski je krenuo kada je Europska Unija potpisala sporazum sa SAD-om, 2008. godine, sa drugom fazom od 2010. godine. Open skies omogućuje prijevoznicima iz Europske unije letenje između bilo koja dva aerodroma unutar Europske unije bez ikakvih ograničenja. Jednako tako i kompanijama iz SAD-a i Europe na transatlantskim letovima. To znači da bi Croatia Airlines mogla letjeti npr. između Budimpešte i Madrida, Frankfurta i Beograda ili Dublina i SAD-a. Upravo zbog ovog sporazuma Wizz Air, kao mađarska kompanija, može imati bazu u Beogradu, Tuzli i Skopju i letjeti prema bilo kojom EU aerodromu, no ne i prema Turskoj ili Rusiji. Čak štoviše, Europska Unija se jako trudi open skies proširiti i na zemlje koje nisu članice Europske Unije, tu „privilegiju“ vrlo jednostavno i brzo može dobiti bilo koja zemlja koja to želi. I što se desilo sa open skiesom? On odgovara upravo velikima. Air Serbia nije pokrenula letove Frankfurt-Zurich, no Wizz Air je Beograd-Stockholm. Croatia Airlines je prije Covida-19 pala na tek 15% udjela u prometu u top ljetnim mjesecima i na svega 20% kroz cijelu godinu.

Danas top 5 kompanija Europe (Ryanair, Lufthansa grupa, IAG, Air France-KLM, easyJet) drže preko 60% tržišnog udjela Europe. Od 2015. najveće kompanije svijeta kreću sa globalnim mega-dealovima koji se zovu joint venutre (zajednički pothvat) a na kojem dvije ili nekoliko (najviše 3-4) kompanija udružuju svoju imovinu i rad radi ostvarenje unaprijed određenog poslovnog pothvata, uz podjelu rizika, zajedničko upravljanje i resurse. Joint venture je postao prioritet, najveće kompanije su počele zapostavljati alijanse radi joint venturea. Covid-19 pandemija je privremeno prekinula joint venture i ponovo okosnicu stavila na alijanse, no taj prekid je samo privremen, i on će od ljeta ove godine ponovo krenuti u punoj jačini. Joint venture je posljednji korak globalizacije planetarnog zrakoplovstva, kojem je za cilj nastanak tek 3 mega kompanije svijeta koje se vežu uz Luftansa – United – Air Chinu – ANA; Air France-KLM – Deltu – China Eastern – uskoro LATAM i IAG – American – Qantas – uskoro China Southern. I dok je joint venture prije deset godina imao tek 5% prometa u svijetu, danas on ima oko 25%, a do 2025. će imati oko 50% svjetskog avioprometa.

Od 2017. u Europi se intenzivno provodi konsolidacija. Lijep naziv za neokolonijalizam. Konsolidacija znači totalni rat, krvi do koljena, između najvećih igrača Lufthansa Grupe, IAG-a, Air France-KLM, Ryanaira, easyJeta i Wizz Aira, uz određeni pokušaj Turkisha i Aeroflota da se pridodaju ovim velikim igračima. Sukob je bio hiper-jak, trošile su se gomile novca, rezultirao je bankrotom više od 40 kompanija u Europi. Cilj konsolidacije nije međusobni sukob najvećih europskih igrača, oni samo pokušavaju naći svoje mjesto pod suncem. Cilj je uništiti i preuzeti najmanje i najranjivije igrače u Europi, ili bar njihova tržišta. Covid-19 je usporio konsolidaciju, no nakon izlaska iz pandemije, ona će zbog Covida-19 biti to jača, jer će veliki biti još jači, a mali još slabiji, Covid-19 će ih potpuno iscrpiti i uništiti. O konsolidaciji sam napisao 15 članaka u serijalu, uskoro će i 16.

Nije ni regiju mimoišala globalizacija. Više od 60 bankrotiralih avion kompanija u posljednjih 30 godina, među kojima i one bankrotirale u posljednjih par mjeseci (Adria i Montenegro). Nekada smo imali 6 nacionalnih kompanija, sada imamo samo dvije, a i one već godinama životare na rubu bankrota. U njih su ukucane stotine milijuna EUR da bi preživjele, a male su, jadne, sa minimalnim udjelom u prometu regije, ni simboličnog utjecaja u Europi. Stalno se izmišlja topla voda da ih se dokapitalizira, restrukturira, direktno ili indirektno subvencionira.

Istovremeno se super-profitabilni aerodromi daju u koncesiju, a izuzetno neprofitabile nacionalne kompanije ostavlja državama i održava na životu stotinama milijuna EUR financijske pomoći. Politika koncesija aerodroma prikazuje kao „posao stoljeća“ no istovremeno nelegalno skriva koncesijske ugovore kao najveću državnu tajnu. Ništa i nitko ih ne može prisiliti da ih objave, čak i kad se promijeni politička garnitura. I upravo zato što se njih ne pita puno, te što moraju svojim biračima prikazati kao da ih se pita, ka što i moraju prezentirati da je to “posao stoljeća” oni ne provode javnu raspravu i ne angažiraju stručnjake. Naglašavam da i oni sami vjerojatno vjeruju da ih se nešto pita, da ucjene i pritisak doživljavaju kao “prijateljske” ili bar normalni dio pregovaranja u “visokoj ligi” za koju misle da i sami pripadaju. Pa kad management HNA dođe sa Boeingom 787 BBJ na pregovore i oni sami misle kako su veliki i da su bitni jer im dolaze tako veliki poslovnjaci. Čak štoviše i oni sanjaju da samo što nisu i sami dobili takav VIP avion (to je ovaj provincijalni kompleks 747). I kad im pokušaš otvorit oči da su samo marionete na koncima velikih i utjecajnih, oni te svrstaju u “neprijatelje države”. Jer njihov kritičar je njihov neprijatelj, a to je po difoltu neprijatelj države, po načelu Louisa XIV “država to sam ja”.

A tu je nebitno jel pritisak vrši “politički prijatelj ili neprijatelj”, banka koja ih drži u dužničkom ropstvu, MMF, megakorporacije ili mito i korupcija. Sve je to stvar taktike “mrkva i batina”, uobičajena šablona sa varijacijama, iskorištavanja egocentričnosti lokalnih vođa (koji vode državice sa manje stanovnika od New Yorka), poticanje njihove gramzljivosti, podmitljivosti, korumpiranosti, nepotizma i samodopadnosti. Mrkva i batina, te podijeli pa vladaj, malo rata, malo obećanja, igranje igre lošeg i dobrog policajca… I ubija se krava radi kile govedine na tanjuru tih političara. A ljudi koji sve to plaćaju su ovce. I dok su na zapadu države vlasnici aerodroma, na istoku su to koncesionari za tog zapada. Pa se čovjek mora pitati čije interese štiti koncesionar u Zagrebu, hrvatske ili francuske obzirom da mu je većinski vlasnik Francuska?

Boeing 737MAX kao najočitiji primjer poslovnog nemorala

I onda nam se desila planetarna sramota, Boeing 737MAX koji je pokazao nemoralnost globalizma u najgorem svjetlu. Nakon nesreće Ethiopeanovog 737MAX8, 10.3.2019. sve zemlje i kompanije zabranile su letenje ovog aviona, među posljednjima je to učinila i FAA 13.3.2019.), iako je prvotno tvrdila da to neće učiniti. Nakon udesa prvog 737MAX, Lion Aira, 29.10.2018, Boeing se izvlačio i tvrdio da greška nije na njima, iako je već tada radio na sofverskom rješenju.

Kompanije su prizemljile 371 Boeing 737MAX, Boeing je morao prekinuti isporuke novih aviona, na koncu je početkom 2020. prekinuta i proizvodnja novih aviona. Ukupno je neisporučeno i prizemljeno ostalo preko 1000 aviona. Boeing je isplatio puste milijarde na kompanzacije kompanijama koje su bile godinu i 9 mjeseci bez ovih aviona. Isplatio je Boeing i multimilijunske iznose na nagodbe sa obiteljima poginulih, a isplatiti će i 2,5 milijardi USD za nagodbu da ne bude kazneno gonjen. FAA će kazniti Boeing sa 1,25 milijardi USD zbog pritiska i maltretiranja svojih radnika da puste avion u promet, te nehaja (v.dolje). Nakon što je FAA konačno u XII/2020. dozvolila novo certificiranje 737MAX, krenula je logistička noćna mora za Boeing. 820 aviona na 94 aerodroma diljem planeta, neki i izvan svojih baza prizemljeni gdje ih je zatekao ban, sada moraju biti preuređeni, dekonzervirani i pripravljeni za dalje operacije. To će opako koštati i trajat će dvije godine.

U međuvremenu se ustanovilo da je Boeing još 2017. znao za grešku AOA na 737MAX, ali je smatrao da se ne radi o ozbiljnom problemu, te da nema rizika po sigurnost letjelice i putnika, te da isti ne mora otkloniti odmah, već da će to kasnije učiniti u hodu, da avion što prije krene u eksploataciju. Čak štoviše FAA (Federal Aviation Administration) SAD-a je nepobitno ustanovio da je management Boeinga kriv za nehaj (nemar) vezan uz 737MAX sigurnosnim procedurama. Vlasti su ustanovile da je management Boeinga vršio pritisak na djelatnike koji su vršili sigurnosne kontrole i ključne uloge u provedbi sigurnosti 737MAX. Izvješće decidirano naglašava da je management Boeinga vršio pritisak i čak maltretirao radnike koji nisu ubrzavali rad na avionu ili nisu htjeli preći preko pojedinih dvojbenih ili evidentno pogrešnih rješenja.

FAA je već prije godinu dana ustanovio, a Boeing je potvrdio, da je bio svjestan pogrešaka u dizajnu koji je doveo do dvaju fatalnih nesreća u kojima je poginulo 346 osoba. No, management Boeinga se nadao da neće biti fatalnih nesreća, te će “u hodu” vremenom ispraviti pogreške, te nije vjerovao da će tako brzo nastupiti tako teške posljedice. Uz to vlasti i istražni organi SAD-a su ustanovili da je Boeing lagao, skrivao i falsificirao podatke za FAA, koji je bez kontrola prihvaćao takve informacije od Boeinga, te im cerftificirao 737MAX bez potrebnih kontrola i nadzora. Prestrašno je kada kapitalisti ubiju 346 osoba radi vlastitog profita, ali je još tragičnije kada oni koji moraju takvo ponašanje kontrolirati i za to ih plaćaju porezni obveznici, isto zanemaruju i dovoljna im je riječ utjecajnih i bogatih vlasnika moći. Tko će nas onda štititi od basnoslovnog bogaćenja na račun naše sigurnosti, na račun 346 ubijenih osoba, ako ne neovisne institucije koje su za to od nas plaćene, kao što je FAA. FAA više nije zlatni standard u zračnom prometu. Sve ostale velike agencije su odlučile same certificirati avione i ne osvrtati se na FAA (Europa, Kina, Kanada, Rusija…).

I sad se postavljaju dva ozbiljna pitanja. Nakon što je sve gore navedeno ustanovljeno zašto se nije managementu Boeinga oduzelo bonuse koje su dobili za 2017. i 2018. kada je program 737MAX ostvarivao “zavidne” rezultate.

Treba ići i korak dalje i pitati zašto management nije odgovarao za ubojstvo iz nehaja (nehata). Evidentno su znali, evidentno su prisiljavali radnike, evidentno su lagali i skrivali. Nepobitno se radi o nehaju zbog kojeg je 346 osoba izgubila živote. A taj nehaj je kazneno (krivično) djelo za koje za zapriječena dugogodišnja kazna zatvora. Bilo tko od nas da pozajmi automobil sa kvarom na kočnicama i zbog toga pogine samo jedna osoba koja je bila u tom automobilu ležao bi u zatvoru za ubojstvo iz nehaja nekoliko godina. A management Boeinga neće ležati u zatvoru za 346 života!!!! Ustanovljena je krivice za prisilu, maltretiranje i nehaj, zašto javni tužitelji ne pokrenu kazneni (krivični) postupak protiv odgovornih? Kako je Boeing to mogao platiti sa 2,5 milijardi USD. 7,2 milijuna po svakom izgubljenom životu?

Boeing zbog ove svoje greške plaća ogromne kompenzacije diljem planeta. I sve te kompenzacije, pa i ove kazne, platit će porezni obveznici SAD-a koji su izdvojili čak 17 milijardi USD za “pomoć” Boeingu (pod izgovorom Covida-19), što je više nego su dobili svi najveći prijevoznici SAD-a zajedno. Boeing je tražio besramnih 60 milijardi USD. I sada će američki porezni obveznici plaćati nečiju gramzljivost, nečije bonuse, 346 ubojstava, najgori primjer kapitalističke bezosjećajnosti i zanemarivanja elementarnih principa radi što veće osobne zarade, koja je imala katastrofalne krucijalne posljedice.

Upravo ovaj primjer najbolje pokazuje gdje je dno globalističkog kapitalizma. Kapitalisti u borbi za profit i bonuse su svjesno na tržište bacili neispravan poluproizvod. Taj poluproizvod je ubio 346 osoba. Nitko nije završio u zatvoru radi ubojstva na mah. Čak štoviše nikome se nisu oduzeli ni bonusi koje su dobili do 2019. Kompanija se novcem (2,5 milijardi USD) nagodila da ju se kazneno ne goni. Nagodila se za 346 život?!?! FAA koji za nas i na račun poreznih obveznika mora kontrolirati da se ovako što ne desi, potpuno je zakazao i bezrezervno je vjerovao lažima mega-kapitalista. Na koncu su porezni obveznici platili sav ovaj fijasko, kompenzacije i nagodbe, te bonuse koji se isplaćeni do 2019. onima koji su ubili 346 osoba i u kaos doveli više desetaka kompanija.

I na  koncu Covid-19

I onda nam se desio Covid-19. Ne, neću sada riskirati da me se prozove teoretičarom zavjere. Konačno to ni nisam. Ali, moram naglasiti nekoliko činjenica koje su više nego dvojbene. Virus je krenuo iz Wuhana. U Wuhanu je laboratorij za proučavanje virusa, tamo su se radili pokusi na Covidu-1 i kasnijim modifikacijama istog.

Teoretičari zavjere su objavili da je GlaxoSmithKline istovremeno vlasnik Chinese biological laborotary u Wuhanu i Pfizera, te da je Microfost (Bill Gates) preko BlackRocka i Moderne suvlasnik Pfizera, te najveći sponzor Svjetske Zdravstvene Organizacije. I ponovo spin. Jer ne, Glaxo nije vlasnik Wuhana, a ni Pfizera. I sad sve pada u vodu. Radi lansirane laži pada u vodu i odnos Bill Gatesa sa Pfizerom, te Pfizera sa Wuhanom, a posebno Bill Gatesa sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Koji su činjenice.

Adhanom Thedros je postavljen za prvog čovjeka Svjetske zdravstvene organizacije iako je u osnovnom studiju završio biologiju, master iz imunologije i na koncu je u 2000. u Nottingemu postao Doctor of Philosophy (PhD). Bio je ministar u diktatorskom režimu u Etiopiji, dok je na vlasti bila „Tigray People’s Liberation Front“, pokret koji se nalazio na američkoj listi terorističkih organizacija. Stvarno se treba postaviti pitanje zar na cijelom planetu nije bilo osobe koja je imala bolji kredibilitet od Thedrosa?

Potom i te kako treba postaviti pitanje zašto Svjetska zdravstvena organizacija nije prije reagirala na pandemiju u Kini. Sve od 30.1.2020. Svjetska zdravstvena organizacija je savjetovala da se ne prekida aviopromet sa Kinom?!?! Zašto se bolest nije izolirala u Kini, nego se dozvolilo da se proširi planetom? Sve do 11.3.2020. nije proglasila pandemiju. Zašto?

Dvojbeni PCR testovi, 90% zaraženih koji se liječe kod kuće, većina ni ne vidi liječnika, manipulacije sa količinom zaraženih (izbori, ljetna sezona, Povorka siječanja u Vukovaru, zima, dozvola misnih slavlja tijekom Božića, produžavanje mjera iako je broj zaraženih pao za 80%), ekspresno certificiranje cjepiva u samo par mjeseci… i masovna panika koja se već mjesecima provodi kroz medije, politiku, znanstvene krugove, na svim poljima života. Covid-19 je jedina tema, sve ostalo je doslovce stalo. I pritom postoji „samo jedna istina“, ona druga se na glavnim medijima ne može čuti. Znanstvenici koji misle drugačije su odbačeni, ljudi koji misle drugačije se zatvaraju, organizatori okupljanja doživljavaju medijski linč i policijsku brutalnost. Samo jednom u svom životu sam doživio toliko silovanje samo „jedne istine“, kada je Hrvatska ulazila u Europsku Uniju i kada su protivnici toga bili doslovce izostavljeni iz medija, a promovirala se samo jedna strana. Globalistički, ma neeee!

Prije par dana sam dobio jednu dobru wapp-zazanciju koja kaže: Laž se sada naziva „istina“, prehlada se danas zove „korona“, cenzura se sada zove „provjera činjenice“, lobist se naziva „stručnjakom“, onaj tko preispituje stvari se naziva „teoretičarom zavjere“, kukavičluk se zove „solidarnost i tolerancija“, prisilno nošenje brnjice i cijepljenje se zove „odgovorno ponašanje“, režimsko ludilo se zove „novo normalno“, kućni pritvor se zove „samoizolacija“.

Planeta baš ima nesreću da joj se svakih desetak godina dešava neka major-kriza. 1990, pao je komunizam, 2001. to je bio teroristički napad na Twinse, 2009. su nas obavijestili da smo ušli u globalnu recesija (tada sam se pitao tko je lud zbog financijskih zaliha na računu moje kompanije, ali dvije godine kasnije više nisam imao novaca ni za plaću, a kamoli za investicije), 2019. Covid-19. Baš nikako da prodišemo…

U oči bode i činjenica da će na Covidu-19 profitirati farmaceutska industrija, informatička industrija i internetska prodaja. Microsoft i Amazon bilježe rekordne rezultate. Čak štoviše, Amazon je naglo krenuo širiti svoju cargo avion kompaniju par mjeseci prije Covida-19, iako su te 2019. godine svim cargo kompanijama rapidno krenuli padati prometi i došle su na nivo predbankrotnog stanja. Koji vizionari u Amazonu. Sa 60 aviona u floti uspjeli su distribuirati sve svoje online proizvode. Isto tako je simpatično kako su McDonald’s, KFC i ostali krenuli sa naglom ekspanzijom distribucije po kućama preko Wolta, Glovo i Bolta. Desetljećima nisu željeli distribuciju, a samo par mjeseci prije Covida-19 su objeručke uveli ovaj zapadnjački novi princip distribucije. Koji je u samo par mjeseci postao nešto „normalno“, nešto što svi koristima kao da je već godinama ovdje.

I da, “profitirao” je i Boeing. Njihov prizemljeni 737MAX više nije bio problem svih problema, izvor kompenzacija. Dok su kompanija sudski tužile Boeing u 2019. jer im je nedostajalo kapaciteta, u 2020. su izbacile po 30% flota iz uporabe i molile boga da im Boeing i Airbus prolongiraju isporuke. Sada su se svi nadali da će se 737MAX u promet vratiti što kasnije. I nakon što je Beoing dobio skoro godinu dana neplaniranog predaha, 737MAX će se vratiti u promet taman kada i treba, pred ljeto 2021, kada će se promet stabilizirati. Ko naručeno.

Nažalost, kao i uvijek do sada, na Covidu-19 će profitirati moćni, bogati i veliki, oni će nakon njega biti još moćniji, bogatiji i veći, a propast će mali i nemoćni koje će veliki brzo i efikasno progutati. U Europi Covid-19 će samo ubrzati konsolidaciju.

I da za kraj, jasno naglasim. Da, doslovce svaki dan pijem češnjakovu tinkturu, jedem med koji mrzim i pijem koncentrat vitamina da si pojačam imunitet. Ne odlazim na sastanke, nisam išao na godišnji, ne družim se sa velikim brojem ljudi. Smatram da je Covid-19 opasna planetarna bolest, i da, trebalo je napraviti mjere da se spriječi širenje pandemije. No, ovo je postalo tragično, ovo je prevršilo svaku mjeru. Mjere su neracionalne, mjere ne postižu rezultate, a Covid je postao jedino mjerilo u našim životima. Mjerilo radi kojeg će klinci postati zombiji koji žive na krevetima uz Netflix i online prodaju, radi kojeg su ljudi postali marionete koje ne smiju ni prošaptati svoje stavove, radi kojeg si je vlast uzale za pravo da uvodi mjere koje nismo vidjeli od fašizma, radi kojeg su covid-redari imaju ovlaštenja kao da smo u globalnom ratu. Nisam teoretičar zavjere, ali de ba, sjašite više, pa nećemo sve uništiti radi bolesti koja se može kontrolirati, čija smrtnost i nije baš toliko pretjerana i kojoj 90% zaraženih dozvoljavate da budu kod kuće.

Globalizacija nas uči da je sve globalno dobro, sve nacionalno i lokalno loše. Globalizacija nas uči da smo mi u regiji samo sposobni biti „bečki konjušari“, da trebamo tutore jer smo nesposobni za život bez njih, jer smo korumpirani, jadni i nikakvi. Sve ono što su uvjeravali afričko crnačko stanovništvo u vrijeme kolonijalizma. Potpuno ista metoda samo malo profinjenije izvedena. No, isti ti naši ljudi su vrlo vrijedni i cijenjeni radnici i stručnjaci kada odu u te zapadne države.

I to nas uvjeravaju oni koji su imali mega-fijaska poput Berlin Brandenburg Aerodroma ili kolaps novosagrađenog terminal 2E na Paris CDG. A sramota otvaranja novog terminala 5E na London LHR zbog kojeg je bio kaos sa prtljagom još mjesecima u Europi. Pa višemjesečno prolongiranje novog Istanbul Aerodroma, pad kompjuterskog sustava Eurocontrola 2018 (15.000 letova je kasnilo ili otkazano), financijski debakl projekta Concordea, fijasko A318 projekta, skandal sa mitom Garuda Indonezije i desetaka drugih kompanija od strane Airbusa zbog čega je europski proizvođač aviona platio kaznu od 3 milijarde GBP. A da ne spominjemo Enron, Worldcom, Bernarda Madoffa, Lehman Brothers, Tyco, HeathSouth, Satyam, Freddie Mac, American International Group…

Niz mega-kompanija nas, obične male ljude, stavlja u svoje matematičke proračune. Pa će aviokompanija smanjiti troškove održavanja tamo negdje u Africi, iako zna da na avionima šerafe klinci bez licenci, a licencirani mehaničar samo potpisuje papire, jer su izračunali da im je pad aviona svakih XY godina manji trošak (uz kompenzacije putnicima i izgubljeni image) nego profit koji će porasti manjim troškovima održavanja. Kompanije nas i svjesno truju aditivima u hrani, lažu nam o specifikacijama proizvoda, prodaju nam proizvode sa prikrivenim deklaracijama… I vrlo rijetko kada budu uhvaćene. A i onda plate kazne i nastave raditi profitabilno. Jel Volkswagen propao nakon dizel-skandala iz 2015? Vrijednost kompanija je pala za 26 milijardi EUR, poplaćane su kazne, dionice su pale sa 250,05 EUR u samo par dana na 92,36 EUR. I samo malo više od dvije godine se ponovo popele na 183,72 EUR. I nikom ništa, Vokswagen je i dalje 1. najveći proizvođač automobila na svijetu po prihodima (u 2019. 290,2 milijardi USD) i 1. po broju prodanih automobila (u 2018. 10,8 milijuna).

Globalizacija je realnost, nešto čemu se ne možemo othrvati, nešto što nas uništava svakodnevno. I samo se možemo nadati da nećemo biti putnici nekog budućeg Boeinga 737MAX.