Već sam na to odgovorio na temi koja se dotiče baš tog kredita, no uvijek je dobro ponoviti dobra objašnjenja i osvježiti pamćenje i naučiti nešto iz temeljnih logika poslovanja. Kako nebi išao u ponovno obrazlaganje, samo ću c/p moje ranije objašnjenje i zasigurno će vam to leći, baš jednostavno:

“Nije čudno. Zar vi mislite da je tih 2,4 milijarde USD profita negdje pohranjeno ili zamrznuto ili izuzeto iz poslovanja? Ne, nije. Profit se dijeli dioničarima ili se zadržava u kompaniji. Prema tome, taj novac je nakon obračuna, ušao u redovito poslovanje i skoro nema nikakve mogućnosti, a da bi Turkish odjednom ili kroz neko srednje razdoblje nagomilao taj novac na hrpi, a bez da našteti tekućm poslovanju.

Upravo iz tog razloga, kompanijama, koje su u ozbiljnom poslu, uvijek je bolje, ekonomičnije i praktičnije, uzeti ugodan kredit i njime premostiti nastalu financijsku obvezu. To je u poslovanju većih tvrtki, a i onih manjih, gdje je menadžment toga svjestan, uvijek povoljnije raditi s tuđim novcem nego sa svojim. Ovo važi čak i za fizičke osobe. Npr. treba mi 100 000 eura za nespecificirane potrebe, a situiran sam. Da li ću sada ići prodavati imovinu ili isprazniti račune do kraja? Nipošto. Lijepo ću otići do banke, zatražiti lombardni kredit, staviti moj novac na računu kao jamstvo, a uzeti njihovih 100 000 eura i s njima učinti što sam planirao… Iz tekućih prihoda ću lijepo vraćati tih 100 000 ugodno rapoređenih kroz vrijeme i kada ih otplatim, em sam obavio što sam trebao s tuđim novcem, em je moja polazišna imovina i poslovanje ostalo netaknuto. Eto, zato je Turkish to uzeo.”

Nada se da je sada jasnije 🙂