analiza napisana: 10.10.2017; autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Croatia Airlines

Croatia Airlines je dosadašnjem CEO Krešimiru Kučku privremeno produžila ugovor na šest mjeseci treći puta. Ugovor su prvo privremeno produžavali zbog političkih problema (raspad koalicije i kriza vlasti), a potom jer se vlast nije mogla odlučiti tko će zasjesti na čelo kompanije od ponuđenih kandidata.

Na koncu Krešimir Kučko, sam je podnio ostavku koja stupa na snagu 4.11. Kučko odlazi na novo radno mjesto u kompaniju veću od Croatie Airlines, no nije poznato radi li se o zrakoplovnoj kompaniji, te na koju poziciju odlazi. Kučko je time lijepo smjestio kajlu vlasti, ali napravio i to da vlast sada mora reagirati, jer više nema „privremeno rješenje“ u dosadašnjem CEO.

Što ostaje nakon Kučka?

Krešimir Kučko je na mjesto CEO-a Croatie došao 1.9.2012. sa mjesta voditelja malene poslovnice u Amsterdamu. Događaji koji su prethodili imenovanju, samo imenovanje, ali i niz postupaka nakon imenovanja bili su vrlo dvojbeni i izazvali buru u javnosti.

*u top sezoni (5 mjeseci od svibnja do listopada) Croatia je koristila F100 Trade Aira

koji je utjecao na broj putnika i ostale podatke

Pokazatelji su 2017. bolji nego prošle godine, pa je bilo za očekivati da će Croatia konačno pokazati nešto bolje rezultate nego 2012. No, sve u svemu pet godina stagnacije, pet godina koje je kompanija nepovratno izgubila, pet godina u kojima su drugi rasli i još više ostavili Croatiu za sobom.

Kučko je imao nekoliko dobrih poteza. Kompanija je isticala minimalni profit (iako vrlo dvojben jer je bio rezultat prodaje slotova, Pleso prijevoza, motora i aviona), no svakako nije imala ogromne minuse koji su iznosili 12 do 25 milijuna EUR godišnje prije Kučka. Kučko je proveo restrukturaciju kompanije (završila 2015.) u kojoj je Vlada dokapitalizirala poduzeće sa 141,3 milijuna EUR. Otvorio je sedam novih sezonskih linija (St.Petersburg, Prag, Milano, Oslo, Helsinki, Stockholm i Bucharest), te jednu cjelogodišnju (Lisabon), a ove godine je i sezonska Barcelona postala cjelogodišnja linija. Kučko je povećao i broj tjednih letova ljeti. Ipak upitno je koliko je ovo isplativ potez obzirom da je za iste koristio kratkoročni wet leasing i to samo u top sezoni koji je enormno skup. Kučko je smanjio broj zaposlenih, ali pitanje je koliko je pritom zaposlenih angažirao preko DEKRA-e, agencije za zapošljavanje, koji se ne vode kao vlastiti radnici. Kučko je smanjio broj direktora, kompaniju je približio trendovima u zrakoplovstvu (iako još uvijek nedostaje niz suvremenih mjera), te je povećao broj code-share ugovora.

No, lista dvojbenih poteza neusporedivo je duža. Kučko je prodao motore i avione, da bi ih potom uzeo u lizing, te povećao troškove poslovanja kompanije. 2016. je isposlovao daleko manji PSO ugovor (danas dobiva 10,97 milijuna EUR, dok je 2012. dobivala 15,10 milijuna EUR godišnje), dok je broj PSO letova gotovo isti. Kučko je omalovažavao Air Serbiu kao konkurenciju, no pokazalo se da je ona vrlo ozbiljno utjecala na rezultate Croatie. Najavljena suradnja sa Montenegro Airlinesom nije se ostvarila. Neki Star Alliance članovi nemaju code-share sa Croatijom, ali imaju sa Air Serbiom (Aegean, Air China, Adria). Lufthansa je duplirala identične Croatijine letove, a pritom Lufthansa ima neusporedivo bolju suradnju sa Adriom (Adria iz Ljubljane ima 100% letova prema Lufhansinim hubovima, te leti feeding letove za Lufthansu iz drugih gradova, što Croatia može samo sanjati). Croatia je Zračnu luku Mostar ucjenjivala sa milijun EUR za letove koji bi joj morali biti strateški bitni. Kučko je višekratno najavljivao nabavu 100-seatera, a isto se nije ostvarilo. Dva puta je prolongirao isporuku A319, da bi na koncu prolongiranje „platio“ skupljim A320neo, te stavio kompaniju u još teži financijski položaj kada se isporuke konačno ostvare. Kučko se, suprotno volji resornog ministra, protivio prodaji kompanije. Najavljene baze u Sarajevu, Skopju, Prištni i Tirani ostale su samo mrtvo slovo na papiru. Kompanija konstantno gubi tržišni udio, a Kučko nije uspio riješiti ogroman problem sezonalnosti. Kučko nije prihvatio ponuđenu suradnju Trade Aira usprkos prijedlozima kompanije da ona preuzme neke linije Croatie (posebno one koje je napustila počekom restrukturacije), te da otvori nove linije u code-share sa Croatiom. Suradnja se svodi tek na PSO linije Trade Aira.

Kučko će ostati zapamćen po prodaji slotova na London Heathrowu koja je izazvala buru nezadovoljstva. Ne samo da su prevrijedni slotovi nepovratno prodani (5 od njih 9) nego se nije ostvarila i najava da će se umjesto njih otvoriti letovi za Gatwick. I sama cijene za koju su se slotovi prodali je više nego dvojbena.

Ipak Kučkov mandat će obilježavati vrlo visoko nezadovoljstvo radnika, niz sukoba sa radnicima, te jedan dugački štrajk, kao i najava štrajka ovog ljeta koja je prolongirana na jesen. Pilote je posebno isfrustirao Pay to fly program koji je izazvao vrlo žestoke reakcije europske struke i nije prihvatljiva opcija za ogromnu većinu kompanija Europe. Zbog toga je velik broj vrhunskih mehaničara, te pilota i kabinaca otišao iz kompanije. Prema pisanju sindikata iz kompanije je za vrijeme Kučkova mandata otišlo 1/4 pilota i 1/3 mehaničara. Abnormalno mnogo.

Kompanija je je 2016. imala manje putnika nego 2012. iako je zračni promet Hrvatske u to vrijeme porastao za 39% (sa 5,9 na 8,2 milijuna putnika). Nešto ozbiljno ne valja! Konačno, kompanija danas ima manje imovine nego prije pet godina. U vlasništvu su tek jedan A320 i četiri A319, no dobar dio motora na njima nije u vlasništvu Croatie, kompanija ima još i 4 manje vrijedna popodnevna slota na Heathrowu, te vrijednu Tehniku sa tri hangara, iako joj vrijednost više nije toliko velika nakon ogromnog egzodusa mehaničara. Više o Kučkovim potezima pročitajte u članku od prije par mjeseci.

Koji je razlog čekanja?

Prema nekim izvorima Kučko je imao podršku dijela Nadzornog odbora za ostanak na čelu kompanije, no isto nije bilo dostatno, pa se tvrdilo da on ni nije imao ozbiljne šanse za ostanak na čelu kompanije. Navodno je to i sam uvidio pa je iz nje na vrijeme otišao, kao aktualni CEO koji je podnio ostavku, a ne kao onaj koji je smijenjen, što svakako nije dobra referenca za budući posao.

U kuloarima se priča kako jedan od kandidata ima podršku lobističke grupe koja je podržavala uprave koje su prethodile Kučku, čak štoviše da je sam vrh te uprave involviran u lobiranje za tog kandidata.

Jednog od kandidata podržavaju sindikati i to su jasno obznanili vlasti, no taj kandidat nije blizak sadašnjoj političkoj garnituri, pa ona od njega politički zazire, iako i taj kandidat ima podršku utjecajnih pojedinaca u stranci na vlasti.

Iako su mi poznata i imena gore navedenih kandidata, te konkretna imena lobista za njih, ipak je to rekla-kazala, a time se ni ja, a ni Tango 6 nećemo baviti, pa ih stoga ni ne iznosim. Isto sam spomenuo samo radi konteksta, da se vide razlozi prolongiranja odluke. Lobisti su vrlo jaki, politika nema hrabrosti donijeti odluku i zamjeriti se nekoj strani.

Stoga se sve češće spominje, a isto su objavili i neki hrvatski mediji, da premijer ozbiljno razmišlja da natječaj poništi i raspiše novi. Sam taj čin mogao bi pravno biti vrlo upitan (kandidat su zadovoljili uvjete, čekaju već pola godine). No, još je gora mogućnost, koja se spominje, da bi u tom slučaju, kandidate tražili i među ljudima izvan struke. Bilo bi to brzo i efikasno ubojstvo Croatie, kompanije koja je i ovako na rubu, na izdisaju.

Je li to i svrha? Imovina kompanije se ubrzano prodavala, tehnika, koja još jedina nešto vrijedi, je unakažena (1/3 mehaničar je otišla) nevjerojatno lošim potezima uprave i sve podsjeća na scenarij „mi to ne možemo voditi radi egzodusa mehaničara na zapad (gdje su bolje plaćeni), pa bolje da to prodamo dok još nešto vrijedi“, vrijednost kompanije rapidno pada. Poznat scenarij? Naravno, vidjeli smo to toliko puta, pa i u nama susjednoj Adriji. Rapidno osiromašenje kompanije da bi se za jednu kunu prodala, bez obzira na vrlo velike potencijale. Dovođenje osobe izvan struke samo bi ubrzala tako što.

To ne može biti slučajno. Ljudi u ministarstvu nisu slijepi, nisu ni zrakoplovni diletanti, upravo suprotno. Stoga se treba zapitati zašto onda rade tako što? Ne bi prvi puta bilo da se kompaniji rapidno smanji vrijednost da bi se jeftino prodala većoj ribetini. Mito i korupcija? To sigurno ne, ne više 2017. u Hrvatskoj, nikako ne nakon Sanadera i stotina drugih političara i državnih službenika koji su završili u zatvoru. Politički razlozi na višoj razini od Hrvatske, ucjena jačeg političkog igrača, politička trgovina sa jakom zemljom? Daleko vjerojatnije. A ako je to tako, tu pomoći nema, onda je Croatia gotova stvar, sudbina Croatie je zapečaćena.

Odugovlačenje rapidno uništava kompaniju

Bez obzira postoje li pozadinski razlozi, svako odugovlačenje rapidno uništava kompaniju.

Zima je nepovratno izgubljena, kompanija nema baš nikakvih povećanja, Heathrow se nije kompenzirao sa Gatwickom, višak kapaciteta (dva A319 za koje zimi nema posla) i dalje stoji nezaposlen, tj. za njih nije nađen posao u zemlji ili kroz najam na Južnoj polutci. No, već je odavno trebalo biti pripremljeno ljeto. Tko će ga pripremiti kad kompanija nema CEO-a?

Sa kime će druge kompanije pregovarati? Najavljena nabava 100-seatera za iduću sezonu nije realna jer nema tko pregovarati sa proizvođačima. Wet-lease dva aviona za iduću sezonu dovodi se u pitanje, a time i novouvedene linije. Tko će pregovarati sa vlasnicima aviona i kada će to učiniti? Već je kasno, za mjesec dana nepovratno prekasno. Tko će provoditi code-share ugovore, sklapati interline posebno ako dođu najavljene long-haul linije u Zagreb. A tada ne samo da Croatia gubi potencijalni posao feedanja linija (konektiranih putnika) nego i same linije dolaze u opasnost ako neće biti kompanije koja bi ih feedala. A tko će definirati i isposlovati uvjete za takve poslove? I svi ostali pregovori (zračne luke, gorivo, nabavke, slotovi, održavanje, djelatnici, kolektivni ugovor i štrajk radnika…) dovode se u pitanje.

Istovremeno Adria je kupila švicarski Darwin te sa njihovim avionima ozbiljno povećala broj linija i frekvencija iz Ljubljane. Povećanje je stvarno veliko, Adrija počinje preuzimati zajedničko tržšte. Prijetnja Croatiji? Naravno! Ne samo da će Adrija preuzeti putnike iz Skopja, Prištine, Sarajeva, Crne Gore (korištenje Podgorice umjesto Dubrovnika) te time umanjiti broj feeding putnika Croatie, nego će privući putnike Središnje, Sjeverne i Zapadne Hrvatske da putuju preko Ljubljane.

Air Serbia je osjetno smanjila broj letova, te vrlo ozbiljno umanjila svoj hub. Kompanije jest u problemima, a stanje sa Etihadom tome nimalo ne pomaže. Upitno je kako će se priča sa Etihadom završiti. Etihad se povukao iz Darwina, Air Berlina i Alitalie, a u Europi je ostao jedino u Air Serbiji. No, ugovor ističe iduće godine. Beogradski aerodrom se daje u koncesiju. HNA grupa (Hainan) je jedan od najozbiljnijih kandidata. Vrlo moguć scenarij bi bio kupovina aerodroma, ali istovremeno preuzimanje 49% Etihadovih dionica u Air Serbiji od strane Hainana. Etihad ne samo da surađuje sa Hainanom nego je dio dionica prepustio Hainanu u posrnuloj Virgin Australiji. A u tom slučaju je Air Serbia ponovo u uzletu, daleko većem nego u Etihadovom slučaju, a Croatia još jednom gubi tržište, ovaj puta daleko ozbiljnije. No, o tome u jednom od idućih članaka.

4K preko Adrie evidentno kupuje za nekoga. Svi pokazatelji govore da je to vjerojatno Lufthansa. U tom slučaju Montenegro je meta kupovine od strane Adrije u doglednoj budućnosti. Crna Gora je najavila dokapitalizaciju tvrtke u idućoj godini, a to znači i prodaju iste iduće godine. Zainteresiranih baš i nema. 4K je za crnogorce spas, koji će iskoristiti samo da se riješe vrućeg krumpira. A onda je Croatia stisnuta u kliještima sa sjevera i juga. Konačno nije ni toliko nevjerojatno da Adrija kupi i Air Serbiu od Etihada, posebno ako je kupuje za Lufthansu. Etihad je sa dojučerašnjim neprijateljem Lufthansom potpisao niz ugovora o najbližoj suradnji, pa čak i vrlo širok code-share. Prepustio je Lufthansi Air Berlin, a vjerojatno i Darwin preko 4K. Što bi ga spriječilo da isto učini i sa Air Serbiom? A gdje je onda Croatia u tom obruču Adria-Air Serbia-Montenegro. Nerealan sam? Pogledajmo što se sve desilo u manje od godine dana. Potpuno propala Adria je „procvala“, Etihad je od predatora postao plijen, umjesto da kupuje kompanije on ih se efikasno rješava.

Ryanair je u totalnom ratu sa easyJetom, Wizz Airom i Lufthansom, a od prije tri tjedna i sa Norwegianom. Sve ove kompanije imaju ogromnog utjecaja i udjela u tržištu Hrvatske i regije. Qatar, Turkish, Emirates i flyDubai se rapidno šire u regiji. Eurowings enormno brzo raste, otvara linije u Hrvatskoj i regiji, a nakon preuzimanja Air Berlina dobiva dodatnih više desetaka aviona. To znači dalju ekspanziju u regiji koja mu je jedna od glavnih meta, a posebno Hrvatska koja mu je već sada drugo najveće tržište. LOT otvara linije iz Budimpešta, a najavljuje dalju ekspanziju letova izvan Poljske. I neke druge kompanije to najavljuju (Norwegian, Aer Lingus, British…). TAROM nabavlja širokotrupce, Emirates je otvorio liniju Atena-New York, Turkish najavljuje mogućnost otvaranja kompanija u Albaniji, Makedoniji i BiH. Zagreb, kao hub Croatie, dobio je 11 novih kompanija i desetke novih letova u posljednjih 3 godine. Broj širkotrupnih letova idućeg ljeta će biti 14 tjedno, niz kompanija najavljuje letove za Zagreb, Split, Dubrovnik i druge aerodrome gdje Croatia sam može i dalje gubiti tržište. Trade Air je krenuo sa PSO letovima, nabavio A320 što je ogroman iskorak, ali razmišlja o daljem povećanju flote.

Zračni promet je gospodarska grana koje se najbrže mijenja i u kojoj su korijenite promijene dese u samo par tjedana, u kojoj se strategije i partneri mijenjaju preko noći. A hrvatska vlada čeka već godinu dana. Godina dana je vječnost u zrakoplovnoj industriji. Vječnost!

Konačno nedostatak CEO-a može biti razlog za oduzimanje AOC-a, a u tom slučaju Croatia će biti prizemljena dok se vlast ne odluči za novog CEO-a. CCAA može takvu odluku donijeti u svega par dana, kao što je to učinila i sa European Coastal Airlinesom, koja je radi par dana prizemljenja bankrotirala.

Ovakvim ponašanjem Hrvatska vlada smo pogoduje glavnim konkurentima Croatie, a vrlo slabu kompaniju ostavlja bez ikakve šanse. Iskreno vjerujem da Hrvatska vlast ima daleko većih problema koje mora rješavati i pritom ne mislim samo na Agorkor. No ignoriranje Croatie i prolongiranje postavljanja CEO-a uništava zrakoplovstvo Hrvatske koje je od presudne važnosti za turizam, trgovinu, cjelokupno gospodarstvo, dijasporu, politiku, kulturu, sport i općenito je motor razvoja društva.

I stoga, ako vlast nema zakulisne razloge, ne smije više ni dana prolongirati odluku. Ni dana! Naravno da je bitno izabrati najboljeg kandidata, no u ovom momentu za kompaniju je bitno da se izabere bilo koja osoba da krene voditi firmu. Jer ovakvo stanje će kompaniju uništiti u razdoblju kraćem od dvije godine.