Pragusa je ispao jedno veliko ništa. Ma da, kojeg li iznenađenja? I dok su se svi raspisali o Pragusi kao velikoj stvari za Dubrovnik, naš portal je bio jedini koji je jasno i nedvosmisleno, te argumentirano napisao da od tog projekta neće biti ništa. Nismo ostavili niti malo mogućnosti da ovaj projekt uspije. Opleli smo ga iz svih oružja i bili sigurni! I bili u pravu!

Zašto sam bio siguran da od Praguse neće biti ništa?

Prvi problem kod Preguse je njegov vlasnik, CEO i frontmen Krešimir Budinski. Iza njega stoji više projekata koji nemaju slavnu prošlost. Prvi je Air Ticketing Arena (danas ATA.ONE), platforma koja je željela prodavati posljednje karte u aviokompanijama a koje se nisu prodale na način da kupci licitare sa preostalim kartama par dan prije samog leta, pa bi kompanije u zadnji čas prodale još i preostala mjesta. Projekt nije doživio dobar feedback aviokompanija i od 2017. kreće u stagnaciju, jednostavno nije uspio. Na projektu je bio involviran i moj prvi glavni urednik koji me 2007. natjerao u zrakoplovno novinarstvo u Aeronautici, Saša Pavlović, a koji je u to vrijeme bio pilot na A380 u Emiratesu. Saša je bio jedan od osnivača Air Ticket Arena i najbližih suradnika Kreše Budinskog. Saša se sam prozvao vrlo naivnim jer je pustio da ga Budinski prevari, Budinski mu nije vratio pozajmicu od 5000 GBP i cijela priča će imati sudski epilog. Upravo ovaj slučaj govori o tome koliko je sitan igrač Krešimir Budinski. Kakav je to čovjek i projekt koji spominje milijune EUR investicija, a ne može vratiti 5000 GBP.

Budinski je glavni igrač i iza projekta Paulana, tvornice automobilskih i zrakoplovnih sjedala koja je prema njegovim izjavama trebala zapošljavati 750 ljudi. Tvornica se 2009. trebala otvoriti uz investiciju od 254 milijuna kuna (33,9 milijuna EUR), involviranje megakoncerna Bayer i belgijskog IIG. Paulana je kao poslovni subjekt izbrisana iz registra 2014. godine.

Budinski je bio i dirketor i vlasnik projekta Bioplanet Bike, koji se razvijao od 2012. do 2014. I onda fijasko: bicikl se prodavao, ali nije i isporučivao. Na koncu je izašao i video na youtube ogorčenih kupaca kojim ogoljuju ovaj scam i tvrde da nikad nisu dobili plaćene bicikle: https://www.youtube.com/watch?v=GSHC4TTttgM

Budinski stoji i iza projekta sharkszors, škara koje su navodno sigurne za djecu, a u kojem je od VII. mjeseca 2020. I sad kako vjerovati čovjeku iza kojeg stoji toliko neuspješnih projekata? Baš u svima je imao toliko poslovne nesreće ili je pravilo da svakih par godina izbaci projekt koji onda doživi poslovni fijasko na štetu investitora i kupaca?

Drugi problem koji je zvonio na uzbunu je bio poslovni model. Kompanije sa all-prime ekonomskom klasom (i business klasom) su imali L’Avion, EOS, Air Atlanta, MAXJet, UltAir, Silverjet idr. Takve letove pokušala je imati i Lufthansa (Private Air), ANA, LaCompagnie i Saudia. Sam koncept je fukcionirao od 2006. do 2008. i doživio potpuni slom. Sve od navedenih kompanija su bankrotirale. I sada će netko, 13 godina kasnije letjeti takve letove iz Dubrovnika?

Treći je problem izbor aviona. Dva modela (A330 i A350) na samo četiri aviona? Ne unificirati tako malu flotu. Totalni nonsens koji bi gubio gomilu para. A nabavka A350 graniči sa ludilom. Avion još uvijek ima porođajnih muka, još uvijek je nesiguran u eksploataciji i vrlo skup. Svatko normalan bi startup pokrenuo sa jeftinim i malim Boeingom 767-300ER koji ima daleko manji break-even. Hajde da je još uzeo A330-200, ali A330-300 i A350? To graniči sa ludilom.

Četvrti problem je način nabave aviona. Ove godine trebali su krenuti sa avionima u wet leaseu, iduće godine u dry leaseu. I to je OK. No, Pragusa je tvrdila da će do 2024. kupiti četiri svoja A350. Sveukupno to košta 1,1 milijardu USD. Ma tko ima taj novac? U široj regiji nitko, a kamoli Budinski.

Peti problem su linije. Teško bi Pragusa napunila 250 sjedala za break-even i na Los Angelesu, a za Kuala Lumpur, Singapore, Johannesburg, Chengdu, Peking i Tokijo baš nikako. Nema šanse, ali nikakve. American je na svojim letovima za Dubrovnik imao oko 20% putnika iz Los Angelesa, što znači da je na svakom letu bilo oko 45 putnika iz Los Angelesa. A to je American, najveća kompanija na svijetu, superbrend kojim putnici spokojno putuju. Pragusa se nada da će napuniti 250 putnika, 5 puta više sa nonname startupom. Kaj god. A tko će putovati iz Kuala Lumpura, Singaporea,Chendua i Tokija za Dubrovnik? 250 njih po letu i tako 2-3 puta tjedno? A tek iz Johannesburga? Pobogu, pa u najbolje vrijeme (2019.) u Hrvatskoj je bilo tek 22.060 turista iz Južnoafričke Republike. Velika većina njih je na kružnim putovanjima i sletjeli su u Beču, Budimpešti, Minhenu, Veneciji… Kojeg smisla ima otvarati takve linije, pobogu!

Na koncu tu je i šesti problem a to je otvaranje startupa u Covidu-19. Teško bi sve ovo prošlo i 2019, a kamoli sada u Covidu-19 kada još uvijek velika većina putnika na long-haulu ne putuje radi straha od Covida-19, a i brdo potencijalnih putnika je osiromašeno radi godinu i četiri mjeseca krize. Poglavito poslovnjaci na koje puca Pragusa sa all-prime ekonomskom klasom. Budinski se nadao napuniti 200.000 putnika u svojim avionima, u Dubrovniku koji jer prošle godine imao samo 330.000 putnika, u prvih 6 mjeseci ove godine niti 100.000? Pa Dubrovnik prošle zime nije mogao privući ni British, a Croatia je letjela tek dva dnevna leta sa 70-tak putnika dnevno. Long-haul se neće oporaviti do 2023. a Budinski bi ove godine letio za Johannesburg. I to čak i zimi. Za koga? Tek 10% potencijalnih putnika ima sada volje i mogućnosti putovati. Ostali ili su osiromašeni zbog Covida-19 ili se boje. I dok će ovog ljeta putnici još i putovati na kraćim linijama unutar Europe, oni preko oceana sigurno neće. Konačno koliko je potencijalnih putnika bilo 2019? Puno premalo, a sad to umanjite za 90%. Pa halooo?

Pragusa je registrirana u Velikoj Britaniji, 27.8.2020. Adresa kompanije je 71-75 Shelton street, Convent Garden, London. Mala neugledna Londonska ulica sa stanovima i pokojom malom trgovinom. Direktor je Krešimir Budinski sa adresom u Velikoj Gorici (gradić u okolici Zagreba uz MZL Zagreb). Tvrtka je osnovana sa osnivačkim kapitalom od 100 GBP?!? 100 GBP?!?! Ta „britanska“ kompanija je planirala otvoriti kompaniju u Hrvatskoj.

Pragusa je nudila suradnju i Stjepanu Bediću (ETF) koji ih je glatko odbio, prepoznavši da od projekta neće biti ništa. Razgovarao sam i sa dva managera Dubrovačke zračne luke koji su mi potvrdili da je Krešimir Budinski bio na razgovorima, da su ga upoznali sa poticajnim mjerama, no da su mu rekli da su dalji razgovori mogući tek kada pokrene AOC, tj. da prije nije moguće nastaviti pregovore. Posljednjih dva mjeseca nije bilo kontakata. Dakle, Pragusa nema dogovoren deal sa Zračnom lukom Dubrovnik. Mudrome dosta! I bravo Dubrovnik, još jednom su dokazali da su sposobni i kvalitetni ljudi koji vide dalje od nosa.

Budinski ima odličnu spiku, bez problema izbacuje velika imena koja navodno stoje iza projekta. No, osim puno priče Pragusa nije pokazala baš ništa. Budinski je izjavio da je 99% siguran da će Pragusa poletjeti u VI. mjesecu ove godine. Najavio je letove, krenuo sa prodajom. I ništa. Eto onih 1% se pokazalo kao presudno. Pragusa nije poletjela i nikom ništa. Kao da se ništa desilo nije.

Portali i mediji regije, ali i šire su bili prepuni Praguse. Simple Flying je napisao nekoliko članaka o Pragusi koji su bili među načitanijima na ovom globalnom superuspješnom portalu. I tretirali su Pragusu kao istinski i realni projekt. Croatian Aviation i ExYu Aviation su pisali o projektu, radili analize, izbacivali tonu podataka, najavljivali letove. Članke o Pragusi su pisali i ch-aviation, Airways, a Routes je čak i napravio veliku analizu potencijala Pragusinih letova prema SAD-u. Naveliko i naširoko se pisalo i svi su vjerovali u ovaj projekt. Jedino je zamaero napisao da se ovaj projekt desiti neće i nije htio objaviti početak letova i prve linije kada je press materijal izašao van, da ne podrži projekt koji će uzeti naivnim putnicima novac. I bili smo u pravu. Eto, Pragusa poletjela nije, nema baš nikakvog objašnjenja i vuk pojeo magare. U stvari čak i nije. Ovo nije vuk, ovo je mali rakunčić koji je uspio uloviti malog miša.

I tako nam se Pragusa upisala u listu neslavnih Sea Aira, Air Croatie, Avexa, Adria Wingsa, Air Albatrosa, Libertasa, Adriatic Skywaysa, dalmatina.hr i ostalih kompanija koje ili nisu ni krenule sa letovima ili su krenule i nakon samo par dana bankrotirale. Kada sam tvrdio da su Sea Air i dalmatian.hr scamovi, a da Air Croatia nema šanse svi su me kritizirali. I bio sam u pravu. Kada sam rekao da se Pragusa desiti neće svi su rekli da pretjerujem. I jesam li bio u pravu?

I sad kad se pokazalo da od Praguse nema ničega, svi su pametni. Sada svi pišu „vidjelo se to“, „ma bilo je jasno“… O tempora o mores!

Jel projekt ima šanse u budućnosti?

I nije tu Budinski digao puste pare. Ovakav projetk je sitan, istinski sitan. Jel moguće da netko na tako čemu živi i da se takvim medijskim bumovima hrani?

I ne bojte se Budinski će opet iza nove godine krenuti sa bombastičnim pričama. Eto, 2021. nismo uspjeli, a bili smo blizu, no 2022. će se desiti čudo. I tada će Budinski izbacivati još nerealnije i bombastičkije planove. I mediji će mu dati prostora, ponovo će naivno vjerovati u priče. I opet se neće desiti ništa. Neće biti letova

Nažalost jedino dobro u cijelom ovom projektu je ime. Pragusa. I da, sjećat ćemo ga se, ali, nažalost, ni po čemu dobrom.

I sad se postavlja pitanje ima li uopće mjesta za long-haul kompaniju na ovom prostoru. 2021. nema. No, 2022. bi bilo. A za 4 do 5 godina firma bi se već ozbiljno mogla razviti sa više širokotrupaca. Takva long-haul kompanija sa Airbusima A330-200, te kasnije A330-300, još kasnije sa A330-900 bila bi pun pogodak.

Gdje bi takva kompanija mogla letjeti? Iz Dubrovnika kompanija bi mogla dva do tri tjedna leta u sezoni letjeti za Los Angeles i Chicago, te za Peking i Toronto, dok bi u kasnijoj fazi kompanija mogla letjeti iz Dubrovnika i za Tokio. Ukupno dva aviona. New York bi imao šanse da nisu ove godine došli najveći igrači, ali uz 8 tjednih letova Delte i Uniteda tu više kruha nema, a ovim megasvjetskim kompanijama ne može se konkurirati. Iz Zagreba kompanija bi mogla letjeti svakodnevno za New York, te dva puta tjedno za Pittsburgh (velika hrvatska dijaspora), Chicago, Peking, Shanghai, Delhi, Bombay, Tokio i Taipei (Tajvan). Taman za 4 aviona. Osim New Yorka sve ove linije bila bi za turiste i dijasporu. Zimi bi imalo smisla samo letjeti iz Zagreba za New York i Peking, dok letovi iz Dubrovnika ne bi imali baš nikakvog smisla.

Uz to kompanija bi mogla letjeti iz Ljubljane tri tjedna leta za New York. Ako bi dobila dozvole mogla bi letjeti i iz Skopja, Prištine i Sarajeva za New York po tri tjedna leta. I to samo ljeti, tu kruha zimi bilo ne bi.

Pokretanjem letova za Ljubljanu, Skopje, Prištinu i Sarajevo trebalo bi se povezati te aerodrome sa Zagrebom i Dubrovnikom, kao i međusobno Zagreb i Dubrovnik, i to sa flotom 3 do 4 Embraera E190 ili Dash 8-400 (ovisno o tome iz koliko gradova bi dobili dozvole za letove prema SAD-u) kako bi se punili letovi iz tih gradova, ali i kako bi ti gradovi feedali dubrovačke i zagrebačke letove.

Sve zajedno kompanija bi mogla letjeti 7 širokotrupaca i 3-4 regionalna aviona. Zimi bi letio tek jedan širokotrupac iz Zagreba i regionalne linije prema njemu. Jel bi pritom kompanija bila uspješna? Bi! Ima tu i kruha i potencijala, a operacije za 7 mjeseci sezone i bitno manje letova zimi mogu se postaviti. Volotea i niz drugih kompanija je pokazala da je to moguće.

Iskreno šteta da netko drugi nije pokrenuo long-haul kompaniju u regiji, nego Budinski. Ovako smo samo još jednom, po tko zna koji puta, dobili nepovjerenje putnika, a neki budući statup će imati abnormalno puno problema, ne samo sa početkom letova, nego i da anulira ovakve luftbrenzere koji nisu napravili ništa, ali su zato uništili potencijalno tržište.

Pozdrav čitateljima iz Venecije, Barija, Mikonosa, Krfa i Dubrovnika, sa krstarenja na MSC Orchestra gdje je i pisan ovaj članak.