Iako bi na prvi pogled neuki čitatelj zaključio da ne postoji neka velika razlika između SAD i europskih prijevoznika, nije tako. Razlika je istinski ogromna.
Prvo Amerikanci su već odavno završili konsolidaciju. Te imaju samo tri ogromna prijevoznika (American, United i Delta) koji svaki ima preko 1000 aviona u osnovnoj floti (sa regionalnim feederima i preko 1500 aviona, American čak 1633). Uz to u Americi ima samo još jedan manji legacy carrier, Alaska (422 aviona). No, u Europi ima daleko više legacy prijevoznika. Osim četiri najveća (Lufthansa Grupa, IAG, Air France-KLM i Turkish), postoji još niz manjih prijevoznika (Aeroflot, TAP Portugal, Air Europa, Malta Air KM, Aegean, SkyExpress, Cyprus, Bulgaria Air, TAROM, Air Serbia, Air Montenegro, Croatia, LOT, airBaltic, SAS, Luxair, Icelandair, Atlantic).
U SAD-u regionalni prijevoznici feedaju 4 legacy prijevoznika (neki i sva četiri, većina dva ili tri) i malo je neovisnih regionalnih prijevoznika, dok ih u Europi ima daleko više, a najveći su Wideroe, Loganair, DAT, Twin Jet, Sylt, CityJet, SATA, Air Nostrum, Binter Canarias, BRA, Aurigny…
SAD gotovo da nema leisure i charter prijevoznika dok ih Europa ima tri velika Jet2, Condor i TUI, te niz manjih (BH Airlines, Sunclass, Sundair, Air Mediterranean, Neos, Enter, EuroAtlantic, Wamos, Edelweiss, Discover, Corendon, Freebird, Tailwind, Southwind…).
Na koncu SAD ima tek tri LCC (Southwest, JetBlue i Breeze), te tri mala ULCC (Frontier, Allegiant, Avelo). Europa pak ima dva velika ULCC (Ryanair i Wizz Air), te puno LCC (easyJet, Iberia Express, Level, Vueling, Volotea, Transavia, French Bee, Eurowings, Smartwings, Norwegian, FlyOne, HiSky, Pegasus, Pobeda, Norse Atlantic). Od toga tri su long-haul LCC (Level, French Bee i Norse Atlantic) kojih SAD uopće nema.
U SAD-u LCC sve više postaju legacy, u zadnje vrijeme masovno uvode pravu business klasu, otvaraju se business lože kompanija, putnici imaju daleko veća prava, dok u Europi sve više legacy postaju LCC (naplaćuje se čak i ručna prtljaga, ne dobiva se ništa na letovima, business klasa je smješno spartanska)…
Američke kompanije imaju veći razmak sjedala od europskih. No, ono što je značajno je da američke kompanije za domaće letove imaju istinsku prvu klasu, koja ima velik razmak za noge, 2+2 umjesto 3+3 sjedala, neke i krevete, a usluga ove prve klase je istinski fascinatna, na razini long-haula. Europske kompanije pak imaju neznatnu razliku ekonomske i business klase. Sva sjedala su 3+3, razmak za noge je isti kao kod ekonomske klase ili neznatno veći, a usluga je vrlo slaba, tek neznatno bolja od ekonomske klase. Jedino isto je što i jedni i drugi imaju pristup business loži. Tu je jedino Turkish izuzetak u Europi.
Amerikanci imaju jako puno dnevnih letova. Na nizu linija i preko 10, pa i 20 i više dnevno, a poglavito na regionalnim linijama. U Europi to je ipak izuzetak i bitno je manje linija koje imaju toliko polazaka. Na regionalnim linijama SAD-a u ogromnom slučaju lete mali avioni sa 50 sjedala, te sa do 75 sjedala. Rijetko kada veći. U Europi velika većina regionalnih linija leti se sa avionima od preko 100 sjedala, a aviona od 50 i manje sjedala gotovo da i nema.
analitičar: Alen Šćuric (Zagreb), foto: American
