Tromso nije velik grad, samo 78.745 stanovnika. No, on je ipak najveći grad sjevera, grad kome gravitira niz gradića samog sjevera Norveške, Švedske i Finske, te Svalbarda. Svi oni u Tromsu se liječe, odlaze u školu i studiranje, zadovoljavaju kulturne, sportske i znanstvene potrebe, sređuju sudske i administrativne obveze, konektiraju se preko Aerodroma Tromso ili željezničke stanice… Stoga Trimso ima sve. I sladak je grad.

U Tromsu obavezno posjetite Artički Alpine botanički vrt, Tromso Katedralu i Artičku katedralu (obje luteranske), Scansen (najstarija kuća u Tromsu iz 1789.), prošećite simpatičnim centrom i gradskom lukom. Od muzeja u Tromsu posjetite Sveučilišni muzej, Polarni muzej, MS Polstjerna (stari brod), Norveški muzej umjetnosti, Full Steam Seafarers muzej, Polarni akvarij (najsjeverniji akvarij na svijetu) i Forsvarsmuseum. Od drugih i zabavnih muzeja obiđite Muzej Trolova (jedini u Norveškoj).

U Tromsu jedite pinnekjott (usoljena ovčja rebra, kobasice i pire krumpir), spekemat (soljeno i sušeno meso u somunu sa kašom od vrhnja), kjottkaten (kuglice od mljevenog mesa, sa umakom, kuhanim krumpirom i džemom od brusnice), farikal (gulaš od ovčjeg mesa sa kupusom), vrhunska rebrica, lutefisk (bakalar sa slaninom i krumpirom), smalahove (pečena sušena ovčja glava) i rommegrot (kaša od kiselog vrhnja, šećera, cimeta i maslaca). Od pića probajte solo (sok od naranče), aquavit liker, glogg (zimsko pića od kuhanog vina, cimeta, začina i limuna), mjod (vinkinško piće od meda) i punsch (piće ih 18 stoljeća od alkohola, vode, šećera, voća i začina).

Kad smo bili u Tromsu obišli smo farmu haskija gdje smo se vozili na haski saonicama i mazili sa desecima pasa koji su nažalost privezani lancima uz kućice i jedva čekaju da ih netko pomazi i da im malo pažnje (naravno ja sam ih pomazio baš sve). Na kraju smo se igrali sa preslatkim štencima koji doslovce skaču na vas.

Na sjeveru smo bili i u Honningsvagu, malenom ribarskom mjestašcu ni po čemu posebnom. No, tamo sam doživio jedan od najvećih uzbuđenja u životu. Naime, dok smo još dolazili u luku brodom vidio sam obitelj sobova (mužjak, ženka i dva mala soba) na desnom rubu mjestašca koja je tamo spokojno pasla. Čim smo pristali odjurio sam tamo sa kćeri i suprugom kako bih slikao sobove. Čim sam im došao blizu sobovi su se pomaknuli nekoliko metara, ja za njima. Pa opet oni odu, ja za njima. I tako nekih 200-300 metara. A onda je mužjak digao glavu, pogledao me i vjerojatno pomislio „a što ja od tebe malog jadnika bježim”, okrenuo se, spustio rogove i krenuo juriti na mene. Naravno pobjegao sam glavom bez obzira, no sob je bio brži od mene. Na sreću pronašao sam jedno dvorište gdje sam preskočio ogradu. Majke mi sob je u očima imao nevjerojatno sretan pogled u stilu „sam ti pokazao, seronjo“.

I na kraju Nordcup. Ništa posebno. Mali spomenik pleneti na omanjoj kamenoj platformi. Poslikate se na najsjevernijoj točci Europe, pogledate lijepu okolinu mora i to je to. U idućem putopisu ćemo o Longyearbyenu i Svalbardu koji sam posjetio nakon Tromsa i Nordcupa.

analitičar: Alen Šćuric (Zagreb), foto: Alen Šćuric