Fastjet me u početku fascinirao u prvom redu radi vizije koju su imali. Jedan od osnivača kompanije je bio Stelios Haji-Ioannou, osnivač easyJeta pa od tuda i ime toliko slično easyJetu.  Steliosova ideja je bila da u Africi, kontinentu koji se tek razvija pokrene model easyJeta, te stvori prvi pravi LCC koji bi doslovce osvojio Afriku. Ideja je bila da se otvori niz baza u više zemalja Afrike koje bi bile međusobno povezane, a da putnici lete za vrlo niske cijene karata. Konkurencija u to vrijeme istinski nije postajala, ništa od LCC, te par slabo razvijenih legacy carriera. Stoga se kompanija osnovala 2012. sa prvim letom 29.11. te godine. Prva baza je bila u Dar es Salaamu u Tanzaniji. Kompanija je u floti imala dva Airbusa A319, sa intencijom da se ova flota brzo i efikasno poveća i da se kasnije dodaju i A320. Već 2015. kompanija otvara Fastjet Zimbabwe sa bazom u Harareu. Bila je planirana i baza u Zambiji.

No, kompanija nije uspjela u nakani da stvori panafrički LCC i stvarala je ogromne gubitke. Jednostavno stanovništvo je bilo puno presiromašno i puno premalo stanovnika je imalo novac i za jeftine karte. Stoga su A319 već 2017. izašli iz flote i zamijenjeni su ih prvo sa Embraerima E190, a godinu kasnije te avione sa minijaturnim Embraerima ERJ145 (50 sjedala). Cijeli koncept LCC je istim pao u vodu. 2016.  iz kompanije je radi gubitaka izašao i Stelios. 2018. kopanija zatvara svoju bazu u Tanzaniji.

Danas kompanija više nema viziju postati panafrički LCC, već leti regionalne letove iz Hararea sa pet ERJ145 za dvije destinacije u Zimbabveu, jednoj u Zambiji (Lusaka) i dvije u Južnoafričkoj Republici (Johannesburg i Nelspruit). Prosječna starost flote je 24,5 godina. Šteta.

analitičar: Alen Šćuric (Zagreb), foto: Fastjet