E da, Kuba. Prekrasna, ali ekstremno siromašna. No, zato putnik koji dođe na Kubu potrošit će jako malo novaca. Kako god tih 14 dana na Kubi pamtit ću kao jedan od najboljih putovanja u svom životu.

Kada dođete na Kubu morate zaboraviti na zapadne standarde i prihvatiti da stvari koje su nama normalne tamo nisu. Pa će vam struje u hotelu u Varaderu nestati svaki drugi dan, nekada i po više sati. Kada padne velika kiša soba će vam poplaviti. Hotel sa 4**** je luksuzan, no ima ozbiljnih nedostataka, fali boje, raspada se namještaj, neke stvari su jako skromne, pa se u nekim stvarima pitate jel on ima i 3***. No, kokteli od lokalne kole i alkohola nisu loši, hrana je bila izvanredna, barovi su bili vrhunski karipski uređeni (otvorni sa sve četiri strane sa preudobnim foteljama), hotel je imao nekoliko bazena od kojih je u jednom usred bazena bio bar gdje sjedite pod vodom za šankom i ispijate cuge, cijeđena naranča koju sami cijedite na aparatu je bila najbolja u mom životu jer nije trebala ni grama šećera i bila je preslatka radi super slatkih naranči. Naravno na Kubi imate all inclusive pa pijete i jedete koliko želite. Plaža nije bila baš tako bajna, prilično je bila neuređena pa smo se u oceanu kupali samo dva puta. Bazeni su bili daleko bolja opcija.

Na autoputima je ograničenje brzine 100 km/h, a automobili stoje i u lijevoj preticajnoj traci radi kvara. Preko autoputa ide zebra, željeznička pruga, ali i stado goveda, pet traka autoputa pretvara se u dvije bez ikakvog upozorenja. Stoga da, ne vozite brže od 100 km/h. Brojne konjske zaprege noću nemaju osvjetljenja pa kad na njih naletite imate opako kočenje. Nema putokaza na cestama, ali zato će vam policajac na motoru kada ga pitate za pravac sjesti na motor i odvesti vas do destinacije. U rent’a’caru će vas pitati za minijaturni Toyora Yaris „jeste li ikada vozili ovako dobar auto?“, a kada im kažete da vi kod kuće imate dva Yarisa i Avensis djelatnik kaže „e sada znam da me lažete“. Vaš Yaris će umrijeti nakon 300 km jer niste rekli u rent’a’caru da idete tako daleko pa bi vam promijenili filtere koje oni mijenjaju svakih 1000-1500 km radi prljavog goriva. No, nema problema sve rent’a’car poslovnice su i ovako u državnom vlasništvu pa će vam promijeniti auto bez problema. A gorivo? Ono je 85 oktana, nema bolje.

A ljudi su istinski siromašni. Kada platite gorivo sa novčanicom od 100 USD čovjek vam u panici uzima podatke iz putovnice jer to je par njegovih plaća. U Cienfuegosu smo veliki grozd banana platili 0,50 USD i čovjek je pokazivao kolegama kako je zaradio brdo novaca na glupim turistima. Ljudi sa posla ne putuju u autobusima, oni su rezervirani samo za turiste i nešto ih ima u Havani. Svi ostali putuju kamionima u koje na kraju radnog dana stave klupe i tako voze ljude, čak i 200 km daleko. Automobili na Kubi su iz 1940-tih i 1950-tih. Ogromne prastare lađe koje stalno šerafe. Malo je novih zapadnih automobila. No u svom siromaštvu oni su sretni, plešu na ulicama, stalno vidite smjeh na licima. Jer ne znaju za bolje.

U Varaderu je limitiran dolazak kubanaca. Oni na otok preko jedinog mosta doći ne mogu ako nemaju posebne dozvole, tamo ne rade ili žive. Varadero je simpatičan. Tona hotela, ali broj uslužnih objekata je istinski skroman. Kupovali smo odličan sladoled koji vam poslužuju iz plastičnih šljakerskih kanti (naravno samo dva okusa) uz ogroman red ispred. Varadero ima odličnih restorana. U jednom od njih sam pojeo jastoga za svega 6 EUR. Majko mila! U Hrvatskoj ne mogu proći ispod 130 EUR za jastoga u restoranu. I jedna zanimljivost. Na Kubi nećete jesti cijelog jastoga, naime dobit ćete samo repove, ne glavu i kliješta. Naime, izlov jastoga je zabranjen, no ako nema kliješta onda se ne smatra jastogom. Pa kad ga lokalna ekipa ulovi, odrežu kliješta i bace, pa prodaju ostatak jastoga. Koja glupost. Na ovaj način se samo troši još više jastoga i umjesto da su ih zaštitili oni ih moraju uloviti još više komada.

Prostitucije na Kubi nema. Zašto? Pa zato što doslovce možete imati bilo koju ženu sa ulice za sitan novac. U našem hotelu je bila grupica od tri zagrepčana koji kad su čuli da smo sa ženama na Kubi su nam rekli: „Do vraga zašto? Pa to je kao da ideš na Oktoberfest sa Ožujskom pivom u džepu“. I onda su nam pokazivali snimke. Majko mila. Lik je uzeo klinku koja je jedva imala 18 godina (ako i toliko), prvo je sa obitelji pojeo ručak, pa su mama, tata, baka, djeda i brat otišli u šetnju, a on je „obavio“ klinku. Nakon toga se obitelj vratila, popušili su cigaru, popili rum i obitelj mu je bila zahvalna za novac koji je bio veličine njihove mjesečne plaće. A on to doslovce nije osjetio.

U Varaderu ima par ugodnih trgovina sa cigarama, no glupo ih je ovdje kupovati jer su preskupe. Stoga sam ja svoje zalihe cigara nabavio direktno u tvornici u Pinar del Riu gdje smo samo radi toga išli i napravili skoro 300 km. Tamo su se motale vrhunske Trinidad cigare. Komad je 130 USD, a meni su ih prodali po 1 USD komad. Kako? Jednostavno radnik ih ukrade u tvornici (gratis ih može dobiti 10 mjesečno), potkupi radnika sigurnosti i izvan tvornice vam ih proda uz tešku konspiraciju jer odlazite u zapuštenu ulicu i polusrušenu zgradu gdje se obavi transakcija. Kupio sam ih 80. I naravno, 20 komada su mi se presušile i propale. Ali pobogu Trinidad, kada ću ikad više pušiti tu puno preskupu cigaru. I ne, nije istina da vrhunske kubanske cigare motaju mlade djevojke na bedrima. Tvornica je istinski tmurna i neuređena. Radnici, prvenstveno muškarci, sjede po petero u drvenim klupama. I namotaju cigaru za 20-30 sekundi. Odrežu vrh, zalijepe je i šalju na sušenje. Naime, cigare se motaju od zelenog, svježeg lišća. Sve se radi rukama, nema strojeva, a koriste jedino nož. Inače u Pinar del Riu nemate što za vidjet. Centar je star, ali potpuno propao i neuređen, zgrade se doslovce raspadaju.

Tijekom boravka otišli smo i u Cienfuegos, grad udaljen 200 km južno od Varadera. Jako lijep grad koji istinski treba posjetiti. Još je ljepši legendarna Santa Clara koji smo posjetili isti dan. U povratku smo, naravno, otišli i u Zaljev svinja gdje se desila ona znamenita američka invazija i gdje su Amerikanci ozbiljno dobili po piksi, te se fino izblamirali. Tona spomenika herojima Kube, doslovce na mjestu pogibelji svakog vojnika imaju nadgrobnu ploču. I jako dobar muzej invazije. Naravno, sve je tamo komunistički državno obojano, ogromna propaganda, ali i dobro mjesto za posjet te viđenje jednog sistema koji je nama danas vrlo stran.

Bili smo i na savršenom izletu velikim katamaranom na Cayos Blankos. Katamaran je bio istinski velik, tijekom puta smo ležali na ogromnim mrežama između dva trupa katamarana, gdje nas je bilo po tridesetak i uživali iznad kristalno čistog mora ispod nas. Posada nas je zabavljala pjevanjem, igrama i koktelima. A Cayos Blankos. Onoooo wooow. Kristalno čisto more, snježno bijeli pijesak nastao drobljenjem bijelih školjaka. Bijela boja vas doslovce ubija na suncu. A kad zagrabite ispod pijeska našli ste bar 10-20 još neraspadnutih školjki. Otok nije naseljen nego ima samo ogroman restoran sa dobrom hranom za turiste i tipičnim kubanskim bendom. Koji svaku 5-6 izvedbu mora po narudžbi otpjevati Comandante Che Guevara. Tu pjesmu sam toliko puta čuo na Kubi da sam naučio sve riječi.

U odlasku na Cayos Blankos smo stali na dvije lokacije. Prvo smo ronili na koraljnom grebenu usred oceana. Organizator nam je dao ronilačku opremu (maske, disalice te peraje). I upozorio nas na morske pse, tj. da se ne udaljujemo od samog grebana. Ali sam greben je više nego fascinantan. Tisuće šarenih karipskih ribica koje plivaju oko vas bez imalo straha (nitko ih ne lovi pa se nemaju čega bojati) i doslovce ih morate rukama razmicati da možete roniti dalje. Kao da ste usred filma Potraga za Nemom. Doslovce.

Druga lokacija je definitivno najbolji izlet koji sam imao ikad u životu. Plivali smo usred oceana sa delfinima. Organizatori vas puste da uđete u bazen gdje je 5 dresiranih delfina. U jednom momentu delfini dođu do vas, pomaze se sa vama (doslovce vam gurnu glavu na rame i traže da ih mazite), poslikaju vas i idu kod drugog turista. Nakon što tako obiđu sve turiste još se malo porazbacaju među turistima. I tu sam doživio nešto nevjerojatno. Čak tri od pet delfina je na kraju došlo do mene i nisu se micali od mene dobrih 10 minuta. Ono ja iskreno ekstremno volim životinje, obožavam ih i nikada im ne bih naudio. Valjda su to delfini osjetili. Čak je i sam lokalni dreser rekao da tako nešto nikada doživio nije. Kako god uspomena za cijeli život, definitivno najbolja stvar u mom životu, a vrhunskih stvari u mom životu je istinski bilo gomila.

Naravno tijekom boravka smo dva puta bili i u Havani koja je samo stotinjak km od Varadera. No, Havana je nešto posebno pa ću samo o njoj idući tjedan.

analitičar: Alen Šćuric (Zagreb), foto: Alen Šćuric