Općenito je područje Baltika, s naglaskom na tri baltičke, nekada sovjetske republike, postalo zonom koja više ne moiriši investitorima, gdje uočljivo posustaju turističke posjete i odakle se značajan postotak stanovnika želi iseliti. Naravno, rezultat je to geostrateških i geopolitičkih okolnosti, no isto tako mi histerije i stvaranja lažnog ozračja ugroženosti. Sve navedeno plus otežano kretanje iz baltičkih republika prema Rusiji i Bjelorusiji rezultiralo je smanjenjem interesa za linije koje je Air Baltic održavao, a da se u cjelokupnoj priči ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Očigledno je kako je i Estoniji počelo nedostajati novca, isti čuva za nasušne potrebe, tako da joj krajnje dvojbeno ulaganje u Air Baltic, koji i onako stoji na komercijalno staklenim nogama, baš i ne treba. Treba shvatiti da Estonija ima jednu malu prednost u odnosu na preostale dvije baltičke republike, a to je skoro neposredna blizina Finske i samog Helsinkija s kojim je glavni grad Tallinn povezan odličnim brzobrodskim, pa čak i zrakoplovnim vezama. Postoje čak i prilično snažne fantazije o poveznici tunelom ispod Finskog zaljeva, no to treba ipak uzeti s tri zrnca soli.

Kada se sve zbroji, jasno je da je Estonija odustala, a što u konačnici može biti i presudan jezičak na vagi, baš kao što se to dogodilo s nekada prilično brojnom ruskom putničkom publikom koja je rado koristila Air Balticove letove, primarno, iz Rige prema drugim odredištima na području EU. Ostaje još ponešto mogućnosti da ipak netko uleti u investicijsku priču oko Air Baltica jer to EU može promatrati kao nužnost u kontekstu podupiranja tri baltičke republike koje se nalaze u relativno delikatnom geopolitičkom okruženju, no ako i tu ne nađu politički sponzoriranog investitora, nizbrdica koja završava s krahom, skoro je neminovna.