Naša druga blagdanska „soft“ tema će biti jedna nevjerojatna zrakoplovna priča koja će istinski zabaviti čitateljstvo. Ipak priča je zapravo jedna tragična sudbina jedne tragične osobe.
U prvom lock-downu tisuće ljudi su zapeli na pojedinim aerodromima, priličan broj njih je doslovce živio na aerodromima par tjedana. Najduže je boravio na hongkonškom aerodromu Vijetnamac koji je krenuo iz Kanade dok još nije bilo zabrana, ali je po dolasku na tranzit u Hong Kong prekinut promet sa Vijetnamom. Vijetnamac je boravio na honkonškom aerodromu puna tri mjeseca.
Duži boravak na aerodromu nije neugodan samo putnicima prve klase koji borave u preluksuznim ložama. Mojih nekoliko boravaka u ložama business klase jesu nešto manje neugodni, ali nakon par sati i tamo vam je dosta života i jedva čekate let. No, obični putnici na aerodromima ne doživljavaju puno toga ugodnog. Restoran, bar, pokoja trgovina, ali duži boravak, obavljanjem higijenskih potrepština u aerodromskim toaletima, spavanje na stolicama, ubijanje dosade… definitivno nisu nešto što bi netko poželio. Stoga svi koji imaju nekoliko slobodnih sati, ako im to vizna pravila dozvoljavaju, bježe sa aerodroma u obližnji grad.
Ali priča Mehran Karimi Hassera, prozvanog Sir Alfred Mehran je bitno drugačija. Sir Alfred je svojevoljno odlučio živjeti na Paris Charles de Gaulle aerodromu nevjerojatnih 18 godina, od VIII. mjeseca 1988. do VII. mjeseca 2006.
Kako je Sir Alfred završio na Charles de Gaulle
Sir Alfred je odrastao u dobrostojećoj obitelji u Iranu, gdje je živio život prosječnog čovjeka, sa ocem, majkom i petero brače i sestara. Alfredov otac je bio doktor Anglo-Persian Oil Company. Alfred je tvrdio da mu je biološka majka bila medicinska sestra iz Škotske, te da je sa ocem radila za istu kompaniju. Navodno mu je to rekla i iranska majka nakon što mu je otac umro 1972.
Alfred je IX. mjesecu 1973. otputovao na trogodišnji studij, pazite sad, Jugoslavistike na Sveučilištu u Bradfordu. Nakon što je 1977. sudjelovao u protestima protiv šaha, Alfred je emigrirao u Belgiju gdje je živio kao izbjeglica UNHCR-a.
Kako se želio kao izbjeglica preseliti u Veliku Britaniju, a što je mogao sa belgijskim izbjegličkim statusom, 26.9.1988. krenuo je na let iz Charles de Gaulle aerodroma za London Heathrow. No kako nije imao propisanu putovnicu, osobnu kartu ili bilo kakav dokument koji bi dokazivao njegov status izbjeglice, imigracija Velike Britanije ga je vratila u Paris. Naime, Sir Alfred je tvrdio da su mu sve dokumente ukrali tijekom puta.
Po povratku u Francusku, vlasti su ga uhapsile i nisu mu dozvolile ulazak u Francusku. Ipak francuske vlasti ga nisu mogle ni na koji legalni način spriječiti da boravi na samom aerodromu, točnije Terminalu 1. Naime, francuske vlasti ga nisu htjela pustiti u Francusku, nisu ga mogle vratiti u Veliku Britaniju, ali ga nisu mogle ni deportirati u Iran, jer nisu imale službeni podatak gdje je rođen i koje državljanstvo ima. Francuska je naglašavala da se nada da će se njegovi dokumenti pronaći kako bi mogla riješiti slučaj.
I tako se Sir Alfred nastanio na Charles de Gaulleu
Naš Sir Alfred je našao lijepu crvenu klupu okrenutu prema prozoru gdje je odlučio živjeti. Sva imovina koju je imao i koju je kasnije stjecao bila mu je na aerodromskim kolicima, te je od klupe zapravo stvorio pravi mali stančić koji mu je davao i neku izolaciju od ostataka svijeta, iako je sa svakim tko ga je prepoznao i želio sa njim popričati to rado činio, kako bi ubio dosadu.
Sprijateljio se sa aerodromskim zaposlenicima i hranio se prvenstveno u McDonald’su. Kada je imao novaca kupovao je na aerodromskim trgovinama, a bio je i u dobrim odnosima sa recepcijom aerodromskog hotela. Alfred je dobivao poklone, higijenske potrepštine, hranu, odjeću pa i novac od putnika i zaposlenika aerodroma. Prao se u aerodromskim toaletima gdje je i obavljao nuždu. Alfred je imao i račun koji je otvorio na poštanskom uredu aerodroma gdje je čuvao novac.
Vremenom je Sir Alfred postao lendmark Charles de Gaullea, istinska zvijezda, pa su ga neki putnici doslovce tražili kako bi mu pomogli, slikali se sa njim, porazgovarali… Vremenom je Sir Alfred postao toliko popularan da je postao svjetski brend, te su ga pomagale institucije i pojedinci diljem svijeta.
Nakon nekog vremena Sir Alfred je skupio dovoljno novaca za još jednu kartu do Londona, no i tada su ga britanske vlasti ponovo deportirale na Chartles de Gaulle.

No, priča Sir Alfreda i nije bila baš tako nevina
Kako je Sir Alfred postao popularniji i dobivao interes institucija i medija, tako je i njegova priča počela dobivati ozbiljne upitnike i pukotine. Prvo je pravnik francuske organizacije za ljudska prava Christian Bourget koji je preuzeo njegov slučaj, otkrio da nije istina ono što je Sir Alfred rekao, tj. da mu dokumenti nisu ukradeni, nego da ih je poštom poslao u Belgiju, gdje je boravio godinu dana prije.
No Sir Alfred nije htio primiti dokumente na Charles de Gaulleu koje mu je Belgija tamo poslala, jer bi to dokazalo da je Iranac, pa bi bio deportiran u Iran, a on je htio biti Britanac. Sir Alfred je i osporavao svoje ime Mehran Karimi Nasseri, te je inzistirao da ga zovu „novim“ imenom Alfred Mehran. Alfred je javno osporavao da je rođen u Iranu, te da je iranski državljanin i tvrdio je da je rođen u Europi.
Na koncu je njegov pravnik izjavio da je Sir Alfred pogubio sve konce, jer je odbio boravište u Francuskoj i u Belgiji, pošto su obije države u odluci o trajnom boravištu napisali da je njegovo mjesto rođenja Iran, te njegovo pravo ime. Na koncu se čovjek toliko pogubio da kad su mu ponudili da ode kući u Škotsku posjetiti majku, Alfed je izjavio „moja kuća nije u Škotskoj, ja sam kod kuće na Charles de Gaulleu“.
U tom momentu Sir Alfred više nije živio na Charles de Gaulleu jer je morao, nego zato što je to sam želio. Mogao se legalno naseliti u Belgiju, Francusku ili Veliku Britaniju, te potpuno slobodno napustiti aerodrom no on je to odbio. Potom je Sir Alfred i zaradio na tom potezu jer je DreamWork 2003. platio 250.000 USD (današnja vrijednost 355.000 USD) za prava na njegovu priču kako bi napravili film „The Terminal“ (Tom Hanks i Catherine Zeta-Jones). Na koncu Steven Spielberg nije snimio film po njegovoj priči, no Alfred je dobio priličnu svotu novaca i dodatno stvorio planetarnu popularnost. Sir Alfred je dobio i priličnu svotu novaca za objavljenu autobiografiju „The terminal men“, 2004. godine. Čak je i po višoj „kolekcionarskoj“ cijeni prodavao potpisane kopije. Sa svim tim novcem mogao je vrlo luksuzno živjeti bilo gdje u Europi.
Sir Alfred je u javnim istupanjima i dalje tvrdio da čeka svoje dokumente kako bi nastavio imati simpatije i pomoć javnosti, iako su vladini službenici, ali i on sam znali da to nije istina. O Sir Alfredu je napisano preko 50 članaka, te napravljeno nekoliko dokumentarnih filmova.
Njegov pravnik, aerodromski doktor, sigurnosne i aerodromske službe, pa i vladini djelatnici su bili prilično frustrirani, no zaključak svih njih je bio da se Sir Alfred boji da će, ako ode sa Charles de Gaullea izgubiti popularnost i naklonost javnosti na koju je navikao. Jasno je bilo da ga na motivaciju odlaska sa Charles de Gaullea ne mogu motivirati ni dokumenti koji su ga čekali, ni odobreno boravište, ni stotine tisuća dolara koje je prikupio. Stoga su se frustrirani ljudi iz njegove okoline pitali može li ga išta motivirati da konačno ode sa aerodroma.
Sir Alfred je 1990. čak odbio naći se sa članovima svoje obitelji i prijateljima koji su ga posjetili na aerodromu, te je tvrdio da ih ne poznaje. Obitelj i prijatelji su ga više puta pokušali posjetiti u ranim devedesetim, no kako ih je svaki puta odbio, prestali su se truditi.
Vremenom je čak i osporeno da je uopće bio uhapšen, maltretiran od tajne službe i deportiran radi protesta protiv iranske vlade. Prema dokumentima Irana Alfred je samo ispitivan sa još 20 sveučilišnih kolega nekoliko sati i potom su sve optužbe odbačene. Iranska putovnica mu nikada nije oduzeta. Neki su osporavali i da mu je majka stvarno iz Škotske te tvrdili da mu je biološka majka iz Irana. To su čak potvrdila i njegova braća i sestre, koji su ustvrdili da mu je iranska majka umrla u tuzi što ju je sin odbacio i tvrdio da nije njegova majka.
Odlazak sa aerodroma iako to nije želio
Sir Alfred je postajao sve veći i veći problem. Psiholozi su tvrdili da je pitanje može li Sir Alfred uopće normalno živjeti u vanjskom svijetu nakon što je 18 godina živio na aerodromu. Aerodromski doktor je čak rekao da je siguran da Alfred nikada neće otići sa Charles de Gaullea nego će tamo umrijeti. Aerodromski doktor je rekao i da smatra da Sir Alfeda treba nasilno izvesti iz aerodroma, pa ako treba i pod sedativima koje će mu on dati.
Na koncu je Sir Alfred morao napustiti Charles de Gaulle zato što je hitno morao u bolnicu. Iako nije objavljen razlog odlaska u bolnicu jedan svjedok koji je netom prije razgovarao sa njim je izjavio da mu je Sir Alfred rekao da ima tumor mozga. Na snimkama zadnji dana boravka na Charles de Gaulleu se jasno vidi da je Alfred na desnoj strani glave imao veliku izraslinu, veličine 6-7 cm koja indicira da je imao neku vrst tumora.
Nakon par mjeseci u bolnici, u I. mjesecu 2007. Sir Alfred je smješten u jedno sklonište u Parizu nakon čega mu se desilo ono čega se najviše bojao. Javnost ga je zaboravila. Potom je par tjedana živio na jednom aerodromskom hotelu u neposrednoj blizini Charles de Gaullea, te je nakon toga ponovo preseljen u sklonište Emmaus chartiy centar u Parizu. Danas se ne zna gdje je Sir Alfred, no smatra se da i dalje živi u Parizu. Alfred danas, ako je živ, ima 74 godine.
I nije Sir Alfred jedini. Najduže je na aerodromu živio Bayram Tepeli (Ataturk, Istanbul, Turska), koji je tamo živio 27 godina, gdje je pobjegao od obiteljskih problema, a morao je odseliti kada se Ataturk zatvorio. U Sao Paulu (Brazil) još uvijek živi Denis Luiz de Souza, koji je također pobjegao od obiteljskih problema, a na aerodromu je napunio točno 20 godina života. Na aerodromu u Pekingu (Kina) već 13 godina živi Wei Jianguo, koji je također otišao od obitelji jer je želio „na miru pušiti“. Skoro 2 godine na Biskek aerodromu (Kazahstan) je živio Arlen Khadaa koji je izgubio državljanstvo i nije dobio boravak u Norveškoj. Više od godine dana na aerodromima je živio Sanjay Shah (Nairobi, Kenija) koji se odrekao kenijskog državljanstva ali ipak nije dobio britansko. Skoro godinu dana Eissa Muhamed je živio na Addis Ababa aerodromu (Etiopia) nakon što je bio deportiran iz Izraela, a Nigerija mu nije priznala državljanstvo radi nepotpunih dokumenata.
[…] KOLUMNA ALENA ŠĆURICA: Sir Alfred od Charles de Gaullea […]
Zapravo jadan lik
Zapravo da.
Tko zna kakve priče imaju ova druga dvojica što su na aerodromima i duže boravili i ovaj Kinez.
Pa vjerojatno ne tako interesantnu jer nedostaje “izbjeglički status” i ova kao golgota…
Cudak? Il covek koji je morao to na napravi. U svakom slucaju tragicno.
Upravo tako, tragično.
Bas luda prica. Za ne povjerovati. Hvala sto ste je napisali.
Molim i drugi put…
Zapravo priča me jako zaokupila kada sam je počeo istraživati. Malo je izvora, ali na koncu kada se sve prerošta i spoji, zapravo ispadne dobra priča.
Koja priča, majko mila. I koja budaletina taj Alfred. Protratio život za bezveze.
Da baš, zar ne?