Ovaj članak neće imati puno komentara, ali čekam već dugo vremena da ga napišem i napisao sam ga za svoj osobni gušt. Kada sam bio na Longyearbyenu zajednica me više nego fascinirala. Oni su minijaturni, tek 2400 ljudi, ali imaju sve u svom gradiću. I tamošnji Svalbard aerodrom ima više putnika nego Rijeka.

Konačno otok ima još nekoliko zračnih luka. Zašto pobogu? Kako takva minijaturna zajednica može imati nekoliko zračnih luka i kako ih može financirati, te operirati? To će nam odgovoriti ovaj članak.

Što je to Svalbard?

Moja najdublja isprika što je ovaj pasus malo veći, ali moja opsjednutost ovom malom, ali superuređenom zajednicom nakon što sam je posjetio je tolika da sam si morao dati malo oduška.

Svalbard je otok na samom sjeveru Norveške. Polarnica koja dijeli polarni i umjereni pojas svijeta je na 66°33′, dok je Svalbard na 79°, dakle dobri 13 stupnjeva duboko u arktičkom pojasu.  Znači da je Svalbard bliže Sjevernom polu (tek 11° do sjevernog pola) nego polarnici. Ny-Alesund, znanstvena zajednica na otoku je najveće najsjevernije naselje na planeti, a Longyearbyen je najsjeverniji grad na svijetu.

Svalbard se krenuo naseljavati u XVII. stoljeću kada su prvi ribari (u prvom redu kitolovci) i namjernici ondje pokrenuli bazu za svoje ekspedicije i eksploataciju bogatstava. No, renesansu je otok doživio tek oko 1920. kada se otvaraju prvi ugljenokopi, glavnoj djelatnosti otoka. Najveće naselje na otoku je Longyearbyen (2400 stanovnika), te ruska rudarska enklava Barentsburg (455 stanovnika). Dva najveća naselja Barentsburg i Longyearbyen su udaljena 40 km, ali među njima nema cesta, već stanovnici putuju motornim sanjkama (zimi), brodovima i helikopterima. Longyearnbyen nije cestom povezan ni sa jednim naseljem na otoku.

Barentsburg ima Pomorski muzej, galeriju, bazen, sportski i kulturni centar, poštu, kapelicu, trgovinu, dva bara, ruski konzulat, hostel, hotel i školu sa tri profesora za rusku djecu, te luku. Barentsburg ima svoj helidrom koji radi cijele godine i ima redovne letove za Longyearbyen odakle putnici mogu dalje konektirati letove, dok za Pyramiden ima povremene letove.

Pyramiden je još jedno rusko rudarsko naselje koje je napušteno 1998. No, 2013. naselje se ponovo otvorilo radi turističkih posjeta, te je otvoren i hotel gdje turisti mogu prespavati. U naselju ljeti bude 30 stanovnika koji opslužuju turiste. Rusija planira obnoviti naselje. Pyramiden je udaljen 50 km od Longyearbyeana i ima svoj helidrom.

Ny-Alesund je znanstvena postaja na Svalbardu i najveće naseljeno mjesto na sjeveru svijeta, udaljeno 113 km sjeverno od Longyearbyena. U postaji svoje znanstvene misije ima 19 organizacija iz 11 zemalja svijeta, od kojih 5 ima cjelogodišnje aktivnosti (dakle i zimi). Zimi gradić ima 30 stanovnika, a ljeti ih bude 130. Gradić ima svoj Gradski i rudarski muzej, poštu, bar (radi dva dana u tjednu), suvenirnicu, trgovinu (također radi dva dana u tjednu), zalagaonicu, knjižnicu, malu sportsku dvoranu, a sauna i jacuzzi su besplatni za uporabu. Ni ovaj gradić udaljen 113 km zračna linije od Longyearbyena nema cestovne povezanosti, nego putnici putuju motornim sanjkama, brodovima i avionima. Naime, Ny-Alesund ima minijaturni aerodrom sa šljunčanom pistom dugom 808 metara i širokom 30 metara. Aerodrom ima stajanku 30×75 metara, no nema terminal ili hangar. Iz Ny-Alesunda postoji redovna linija za Longyearbyen koja leti četiri puta tjedno ljeti i dva puta tjedno zimi sa Dornierom 228 (16 putnika), te osim pokojeg putnika prvenstveno prevozi cargo za stanovnike postaje.

Na otoku je postojao još i Svea aerodrom koji je opsluživao rudarsko mjestašce Sveagruva, a koje je imalo i 300 stanovnika. No, 2017. se prestalo rudariti u mjestašcu i rudnik je zatvoren, pa je 2023. mjesto potpuno razmontirano, napušteno i prepušteno prirodi. Aerodrom je imao šljunčanu stazu 800×30 metara. Lufttransport je imao i do 30 letova tjedno za aerodrom sa Dornierom 228 koji su prevozili rudare, a koji su imali smjene po 14 dana i potom se vraćali u Longyearbyen. Aerodrom je zatvoren 2022. godine.

Medvjedji otok (Bear Island ili Bjornoya) se nalazi na pola puta između Svalbarda (235 km) i North capa (397 km od Ingoya). Otok je nekada bio pod polarnim ledom, no više nije, a istim je bio obitavalište sjevernih medvjeda, što također više nije. Na otoku je meterološka stanica koja ima 4 zaposlenika stalno nastanjena na otoku. Uz meteorološko stanicu postoji helidrom. Zapadno od Svalbarda je i meteorološka postaja Hopen sa 4 zaposlenika koja također ima svoj helidrom.

Svalbard ima 2897 stanovnika. Otok ima autonomiju iako potpada pod Norvešku od 1925. godine. No, bilo koja nacija može na otoku oformiti naselja i koristiti njegove resurse. U ovom momentu to čini jedino Rusija. Svalbard nije dio schengen zone (iako Norveška to jest), te ne pripada EEA-Europskoj Ekonomskoj Zoni (Norveška joj pripada). Otok je demilitarizirana zona. 60% otoka je pod stalnim ledom (glečer).

Četiri glavne gospodarske djelatnosti otoka su rudarstvo, turizam, ribarstvo i istraživanja. Norveška, inače poznata po iskorištavanju nafte, odlučila je ne istraživati naftna nalazišta na otoku radi ekoloških razloga. Uprava otoka (guvernerov ured) ima 40 djelatnika, a niz ih ima više obveza odjednom. Na otoku se može živjeti do 65 godine, a osobe starije od 66 godina moraju napustiti otok i odseliti se u Norvešku jer Svalbard ne može garantirati njihovu zdravstvenu i socijalnu skrb. Na otok se može naseliti bilo koja osoba iz svijeta, bez viza, no ista mora dokazati da ima osiguran posao i smještaj (kuću ili stan). U protivnom će biti deportirana sa otoka u roku od  3 dana.

Longyearbyen je glavni grad otoka i ima oko 2400 stanovnika. 65% stanovnika su Norvežani, a osim njih velika je populacija Tajlanđana, Šveđana, Rusa i Ukrajinaca. 60% stanovnika su muškarci. Na otoku postoje vrlo specifični zakoni poput onog o limitiranosti broja mačaka, limitu alkohola koji stanovnici mogu popiti mjesečno, te obveze nošenja pušaka izvan Longyearbyena radi zaštite od polarnih medvjeda. Na otoku postoji minijaturno groblje, a bolesni stanovnici koji bi mogli umrijeti se transportiraju u Norvešku. Ipak moguće je dobiti izvanrednu dozvolu za pokapanje pepela umirućeg jer se zakopana tijela radi niskih temperatura ne raspadaju, pa postoji velika opasnost od zaraznih bolesti koje bi leševi mogli prenijeti (ovo datira iz vremena španjolske gripe).

U gradu postoji niz kulturnih ustanova, poput galerije, biblioteke, kina, kluba mladih, te dva muzeja koje turisti posjećuju u velikom broju: Svalbard muzej i Spitzbergen muzej cepelina. Longyearbyen ima veliku miltifunkcionalnu sportsku dvoranu uz školu, te veliki kompleks bazena u kojem vrijeme zimi provodi lokalno stanovništvo. Grad nema otvorenih sportskih terena. Grad ima svoje novine koje se tiskaju svaki petak. Longyearbjen ima luku sa jednim molom u kojoj je nekoliko lokalnih brodova za povezivanje mjesta na otoku, policijski brod i nekoliko ribarica i na koji se može vezati jedan kruzer. Sjeverno od luke, prema aerodromu je i marina. Centar Longyearbyena je vrlo ukusno sređena pješačka zona u kojoj je velik broj minijaturnih prodavaonica i ugostiteljskih objekata. Da, oni imaju sve. Jest da apoteka ima samo 10 četvornih metara i radi u jednoj smjeni, ali je imaju. Longyearbyen ima jednu protestantsku crkvu, dok ruska ortodoksna crkva ima kapelicu u Barentsburgu.

Bolnica u Longyearbyenu ima 3 doktora i 7 medicinskih sestara. Bolnica ima kirurga pa vrši i neke operacije, a doktori imaju istovremeno više specijalnosti. Policija u Longyearbyenu ima 12 policajaca, no većina ih služi za helikoptersko spašavanje sa dva helikoptera Super Puma koje imaju na raspolaganju. Od III. do XII. mjeseca policija ima na raspolaganju u velik brod Polarsyssel koji ima i prostor za slijetanje helikoptera. Godišnje imaju 130 kaznenih i prekršajnih istraga, no veća kaznena dijela se vrlo rijetko dešavaju. Kako kaže zapovjednik policije „a gdje lopov koji nešto ukrade može pobjeći na Svalbardu?“. Stoga je zatvor u Longyearbyenu najčešće prazan. Najčešći prekršaj je uznemiravanje polarnih medvjeda koje se kažnjava sa 1500 EUR kazne. Vatrogasna brigada ima 3 profesionalna stalno zaposlena vatrogasca i 21 honorarnog vatrogasca koji se odazivaju na poziv u roku od 5 minuta kada su onduty. Kako je najbliže mjesto za pomoć Tromso koje je dva sata leta avionom, ova zajednica se mora osloniti na vlastite vatrogasne, liječničke i policijske snage u slučaju bilo kakve katastrofe.

Grad ima oko 50 km asfaltnih cesta, no ni jedno mjesto otoka nije povezano cestom. Longyearbyen ima 1481 registrirano vozilo. Grad ima više motornih sanjki nego stanovnika. Longyearbyen ima autobusni prijevoz unutar grada i do aerodroma, sa 6 autobusa, koji se tijekom dana koriste i za prijevoz putnika sa kruzera, ali i druge poslove (npr. prijevoz rudara do rudnika). Grad ima i taxi službu. Na otoku velika većina zgrada, pa i onih najvećih, ja napravljena od drveta jer je ono daleko topliji materijal koji zadržava toplinu, a sva drvena građa se dovozi iz Norveške jer otok nema šuma i drveće ne može rasti.

Jedna od najpoznatijih institucija Longyearbyena je Sveučilišni centar Svalbard gdje studira oko 480 studenata, ogromna većina koja dolazi izvan Svalbarda kako bi ovdje studirali. Sveučilište se temelji na arktičkim studijima posebno biologiji, geologiji i geografiji. Studij ima 27 profesora, 43 docenata i 160 privremenih predavača. Studij je na engleskom jeziku. Sveučilište je dio Svalbardskog znanstvenog centra koji ima 12.000 kvadratnih metara i koji ima nekoliko institucija među kojom i Norveški polarni institut. Sveučilišni centar ima dva kampusa za smještaj studenata. Institucija ozbiljno participira u broju stanovnika Longyearbyena, obzirom da su 1/5 stanovnika studenti. Grad ima, vrtić, te osnovnu i srednju školu koja ima 270 učenika i 45 učitelja.

Turizam je razvijen na otoku, a oko 70.000 turista dolazi na otok svake godine. Velik broj turista dolazi kruzerima, kako je na Longyearbyenu bila i moja malenkost, dok ostali dolaze radi prirodnih znamenitosti otoka, te obilaze otok i nisu koncentrirani na Longyearbyen. Niz turista dolazi i u lov na polarne medvjede koji je zabranjen, ali što se promuljari na način da vodič isprovocira napad medvjeda, pa se lovci potom „moraju braniti“ puškama. Grad ima šest hotela, tri pansiona i apartmane za iznajmljivanje. Na samoj zapadnoj obali otoka nekih 20 km od Barentsburga i 70 od Longyearnbyena nalazi se Isfjord Radio Advanture Hotel.

Longyearbyen ima 3 mjeseca potpuno svijetlih dana (stalni dan), te 3 mjeseca potpunog mraka. Dok sam ja bio u Longyearbyenu (VII. mjesec) u 2 u noći je bio dan kao i u podne, a sunce se pomicalo neznatno cijeli dan. Ljeti je temperatura oko 9 stupnjeva celzijusa, pa sam se šokirao da ljudi na 9 stupnjeva popravljaju krovove i fasade u kratkim rukavima. Njima je to totalno vruće vrijeme. No, često kada i usred ljeta temperatura zna ići ispod ništice. Zimi temperatura zna ići i do -46 stupnjava celzijusa.

Moja malenkost je prilikom posjeta Svalbardu bila i na Magdalenafjordu koji je 204 km zračna linije od Longyearbyena i 102 km od Ny-Alesunda, a koji je na skoro 81 paraleli, samo 9° od Sjevernog pola. Magdalenafjord je prekrasnom fjordu potpuno pokrivenom ledom. I usred ljeta tamo je bilo -10 stupnjeva celzijusa, pa smo vani bili tek nekih pola sata prije povratka na topli kruzer.

Svalbard aerodrom

Aerodrom Svalbard je 5 kilometra sjeverno od Longyearbyena i najsjeverniji je aerodrom na svijetu sa redovnim linijama. Prvi aerodrom u Longyearbyenu je napravljen tijekom II. svjetskog rata od strane njemačkih okupacijskih snaga. Redovni poštanski letovi su krenuli iz Tromsa 1950. uz stanicu na Medvjeđem otoku. Putnički letovi sa aerodroma su krenuli 1959. sa DC-4 (54 putnika) koje je operirao Braathens. 1969. na aerodrom je sletjelo 50 letova godišnje, a već 1972. broj letova se popeo na 100.

Današnji aerodrom je krenuo sa operacijama 1974, no službeno je otvoren 1975. kada je na prvom letu SAS-a bio i norveški kralj. Lokalna kompanija Lufttransport koja leti za lokalne aerodrome na otoku je na aerodromu od 1976. Od 1984. Vlada Svalbarda na aerodromu ima dva helikoptera koji službe za spašavanje. Od 2004. uz SAS na aerodrom leti i LCC Norwegian. Ipak linija nije opstala i tri puta se pokretala, sve do 2014. od kada redovno leti. Finnar je pokušao pokrenuti letove za Helsinki, ali norveška vlada iste nije dozvolila. Rusija povremeno zna imati chartere za aerodrom kako bi prevezla radnike za Barentsburg. Svalbard nije internacionalni aerodrom i ima samo domaće letove za Norvešku, uz izuzetak letova za Rusiju koji se rade temeljem sporazuma Rusije i Norveške. Aerodromom operira norveška državna kompanija Avinor.

Aerodrom ima betonsku uzletno-sletnu stazu dugu 2483×45 metara, koja se zimi zaledi, no aerodromski djelatnici održavaju led takvim da avioni na isti mogu slijetati. Aerodrom nema paralelnu rulnicu, već je staza spojena sa stajankom sa dvije kratke rulnice. Aerodrom ima ILS.

Svalbard aerodrom ima maleni no vrlo ukusan i funkcionalan terminal. Na aerodromu je prodavaonica Svalbardkiosken koja prodaje napitke i jednostavnu hranu, te osnovne potrepštine (slatkiše, sladolede, snekove, suvenire, igračke, razglednice). Aerodrom ima i hangar za avione, što je posebno važno tijekom ekstremno niskih temperatura zimi.

Aerodrom ima 200 parkirališnih mjesta. Na aerodrom vozi autobus iz grada koji potom obiđe sve hotele i pansione do samog ruba grada. Autobus operira jednom do dva puta na dan, ovisno o broju letova. Na aerodromu postoji taxi služba i rent’a’car agencija Artic Autorent. Hendling na aerodromu radi SAS Ground Service.

Aerodrom je imao dvije nesreće. U prvoj 10.10.1986. poginulo je šest osoba u Cessni 185 koja se srušila netom izvan aerodroma na putu do Ny-Alesunda. U drugoj 29.8.1996. poginulo je 141 osoba u Tuloplevu Tu-154M Vnukovo Airlinesa na putu do Vnukovo Aerodroma u Moskvi, nakon što se avion zabio u planinu 14 km od aerodroma. Ovo je najveća avionska nesreća u povijesti Norveške.

Tko ima operacija sa aerodroma?

Aerodrom je 43. po veličini u Skandinaviji i 17. u Norveškoj. Ono što fascinira je da 2900 stanovnika ima 170.277 putnika (2022.), to znači da je na svakog stanovnika otoka u prosjeku ima 59 letova u godini. Pokažite mi i jedan aerodrom u svijetu koji ima toliko velik broj putnika na tako malo stanovnika. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno. Putnici koji moraju bilo što obaviti sa otoka (bolnica, administracija, sudstvo, školovanje, znanost, kultura, posjet obitelji…) moraju otići sa otoka u Tromso ili neki drugi grad. Uz to kako između gradova na otoku nema cesta, velika većina putnika putuje helikopterima ili manjim avionima.

Redovne letove za Longyearnbyen ima SAS za Oslo i Tromso, te Norwegian za Tromso. SAS zimi za Oslo leti jedan tjedni let (ponedjeljkom). No, nakon 27.12. ovi letovi prestaju i ponovo se pokreću 29.1. sa dva tjedna leta, kako leti do kraja zimskog reda letenja, te na proljeće. U top sezoni linija ima 9 tjednih polazaka (svaki dan po jedan, ponedjeljkom i nedjeljom dva). SAS leti za Tromso tijekom zime 4 puta tjedno (utorak, četvrtak, petak, nedjelja). Od 2.3. linija se povećava na 5 letova tjedno (dodaje se subota), kako leti tijekom cijele ljetne sezone. SAS ove letove operira sa Airbusom A320.

Norwegian leti za Tromso 4 tjedna leta tijekom zime (ponedjeljak, srijeda, petak i nedjelja), a tako leti i cijeli ljetni red letenja, osim u top sezoni (VII. i do polovice VIII. mjesec) kada ukida letove. Ove letove Norwegian ima sa Boeingom 737-800. Ovo znači da Longyearbyen ima 8 do 18 tjednih letova tijekom godine.

Redovne charter letove ima i ruska državna helikoperska kompanija Artikugol koja leti za iz Barentsburga za Longyearnbyen i Pyramiden, te iz Pyramidena za Longyearnbyen. Kompanija u floti ima dva helikoptera Mi-8. Hangar u Beransburgu ima kapacitet pet helikoptera.

Lufttransport je kompanija koja je bazirana u Tromsu i ima 10 helikoptera i 14 aviona u floti, te leti prvenstveno redovne i medicinske letove u polarnom pojasu, kao i letove za Norvešku obalnu stražu. Kompanija na Svalbardu ima dva Dorniera 228 sa po 16 putnika, a ima 15 zaposlenika. Kompanija leti četiri puta tjedno za Ny-Alseund ljeti i dva leta zimi. Prije je letjela i po 30 letova tjedno (i po 6 dnevno) za Sveu, no aerodrom je zatvoren nakon što su se zatvorili rudnici. Jedan Dornier 228 leti nadzorne letove za Norvešku obalnu stražu prvenstveno za kontrolu ribarica. Ovaj avion odleti oko 400 sati letova za Norvešku obalnu stražu. Prije zatvaranja Svea-e kompanija je prevozila 21.000 putnika i 500 tona carga godišnje.

Sa Svalbard aerodroma lete i policijski letovi Vlade Svalbarda koja ima dva helikoptera, a koji služe za traganje i spašavanje. Uz to sa aerodroma povremeno lete i helikopteri Norveške obalne straže, te medicinski letovi. Aerodrom ima i charere za Aalborg, Billund i Copenhagen koje leti Norwegian, te chartere za Rusiju koje lete ruske aviokompanije za njihove radnike. Povremene letove ima i poljski Sprint Air (kod nas poznat po letovima za Trade Air) sa ATR 72-500F cargo avionom. Na Svalbard je nekoliko puta letio i hrvatski ETF na charter letovima.

Kako god ova pustopoljina koja čini ljude krajnje depresivnima i koja ima istinski spartanske uvjete za život ima respektabilan aerodrom koji je žila kucavica svog života Svalbarda. Bez njega ne bi bilo ni Longyearbyena, ni Svalbarda i ikakvog života na njima. Stoga ogroman palac gore i za zajednicu i za njen aerodrom.

sve fotografije: Alen Šćuric