analiza napisana: 24.12.2018; autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Shanghai Pudong

Kao i svake godine u praznično vrijeme pišem jednostavnije teme kao razbibrigu za čitateljstvo koje cijelu godinu čita teške teme zrakoplovne realnosti. Ove godine odlučio sam se na štiklece o aerodromima diljem svijeta.

Štikleci su opisi doživljaja posebno neke lokacije ili znamenitosti. Štikleci nisu analize aerodroma, nisu putopisi, oni su opis vlastitog pojedinog doživljaja, neka zgodna crtica o aerodromu. Stoga bi cilj ovog članka trebao biti zabava, ali i poticaj za sve čitatelje da članak nadopune vlastitim štiklecima o obrađenim aerodromima, ali i drugim aerodromima diljem svijeta na kojima autor nije bio. Idući tjedan, obradit ćemo aerodrome Europe, a nakon toga regije, pa Vas molim da se ovaj tjedan koncentriramo na aerodrome izvan Europe.

Neki od spomenutih aerodromi više ne postoje, neka iskustva su stara i više od 30 godina i sigurno su se ti aerodromi i doživljaji istih promijenili, ali, ako ništa drugo, izmamit će nam smiješak na lica, pobuditi stare uspomene, a onima koji su premladi za teko stare uspomene prikazat će jednu malo drugačiju sliku o aerodromima. Sliku nekih drugih vremena.

Hong Kong Kai Tak je bio vrlo specifičan, vjerojatno i najčudniji veliki aerodrom na svijetu. Sam doživljaju slijetanja je bio bitno drugačiji, ali daleko fascinantnije je bilo tek kada ste sjedili u jednom parkova Kawloona i gledali nevjerojatno slijetanje brojnih 747 par metara iznad zgrada (ni na jednom drugom aerodromu svijeta nije bilo toliko različiti 747 koliko na Kai Taku). Prvo je avion išao prema visokim neboderima kao da se planira u njih zabiti, a onda naglo zaokretao za 90 stupnjeva u desno na vrlo niskoj visini. Imali ste osjećaj da Boeing 747 doslovce dodiruje antene zgrada koje su na putanji slijetanja bili prvo visoki neboderi, pa niži neboderi, pa višekatnice, na koncu gotovo na samom pragu manje kuće i dvije prometnice, jedna na dva nivoa, i uz samu ogradu višetračna cesta na samoj zemlji. Potom je avion, najčešće širokotrupac slijetao prema moru, obzirom da je pista bila nasipana u Kawloonski zaljev. Nakon slijetanja je aviona skretao za 180 stupnjeva i u paralelnoj rulnici vračao se nazad dok je idući avion slijetao. Imali ste osjećaj da dodirujete krila avionu koji slijeće, iako to naravno nije bilo tako. Na apronu avioni su bili složeni kao srdelice u nekoliko redova jedan iza drugog kao u školskim klupama, sve je bilo natiskano, a svaki milimetar na manevarskim površinama i u terminalu bio je iskorišten do maksimuma.

Na Kai Tak sam sletio 1991, Hong Kong je još bio britanska kolonija. Aerodrom je zatvoren 1998. godine i preseljen na umjetno izgrađen otok zapadno od samog grada. Na novi hongkonški aerodrom sam slijetao dva puta točno 20 godina nakon na Kai Taka. Prostran i suvremen aerodrom, sa svim sadržajima i vrhunskim luksuzom. Ali bez one duše koju je imao Kai Tak, aerodrom koji će mi u sjećanju ostati kao nešto istinski posebno. Nešto što nove generacije, na žalost, ne mogu doživjeti.

Taipei (Taiwan Taoyuan International Airport), Taiwan, ću zapamtiti kao aerodrom sa najviše različitosti. Dolasci su očito bili prilagođeni stari terminal obzirom da je prostor vrlo derutan, neugledan, klaustrofobičan i krajnje odbojan. Uredi kompanija, čak i naš Cathay Pacific, bili su smješteni u prostorima koji su doslovce izgledali kao kontejneri, posebno neugodno kada tamo morate biti prilično vremena jer morate riješiti problem uništenog kofera. Iskreno jedan od najružnijih terminala koje sam ikada vidio. Slika koju smo tada imali o aerodromu, pa i prvi doživljaj Tajvana, svakako su bili daleko od dobrih. No, u povratku čista suprotnost. Moderan, suvremen, prostran i prilično luksuzan terminal, sa velikim brojem različitih ugostiteljskih i trgovačkih objekata. Iskreno kao da ste prošli 40 godina kroz vrijeme.

Na Borneu sam bio na dva mala simpatična aerodroma Labuanu i Sandakanu, koji nisu ostavili dojam baš ni po čemu, osim po lokalnom brendiranju temeljenom na orangutanima koji imaju najveće sklonište upravo u Sandakanu, a zbog čeka sam tamo i išao.

Za razliku od njih, Kota Kinabalu ću zapamtiti kao vrlo specifičan aerodrom. Cijeli prednji dio aerodroma je potpuno otvoren, doslovce iz busa ulazite na u check-in hol bez i jednih vrata, prozora i zidova. Za istim nije ni bilo potrebe obzirom da cijele godine temperatura oscilira tek 2 stupnja, tijekom dana je od 30 do 32 stupnja, a noću se spušta do 23 stupnja. Danas je Kota Kinabalu aerodrom od 8 milijuna putnika koji je 2007. dobio novi terminal, dok je taj stari terminal potpuno preuređen i pretvoren u LCC terminal. Inače na Kota Kinabalu sam imao najteže slijetanje ikada, jedini puta kada sam se istinski bojao za život u avionu, jer je Boeinga 737-400 Malaysia Airlinesa bio vjetrom toliko bacan da je krilo skoro dotaklo pistu.

Bangkok, aerodrom ko aerodrom, velik, moderan, suvremen. No, jedna stvar mi je ostala posebno u sjećanju. Kako sam tamo letio sa KLM-om iz Amsterdama, netom prije slijetanja nekoliko puta su nam ponovili upozorenje „Poštovani putnici, na Tajlandu je posjedovanje droga ozbiljan delikt koji se kažnjava dugotrajnim zatvorom ili smrtnom kaznom“. Potom su nam podijelili koverte u koje smo mogli staviti „što godi smo htjeli“ i poslati na adresu nazad u Nizozemsku o trošku KLM-a. Kako ste u Amsterdamu mogli kupiti lake droge doslovce u kafiću potpuno legalno, nemalo putnika je imalo razloga napuniti koverte i „nešto“ poslati kući. Osoblje u Bangkoku je bilo ekstremno ljubazno, no kada su mi postavili pitanje o tome imam li uzase drogu kao da su postali drugi ljudi. Krajnje odriješiti, čak i bezobrazni, sa unakrsnim ispitivanjem kao da ste u policijskoj postaji. Doslovce se smrtno prepadnete iako nikada niste imali ikakvog doticaja sa drogom.

Posljednji aerodrom na kojem sam slijetao na interkontinentalnom letu je bio Shanghai Pudong. Emiratesov A380 sa kojim sam sletio parkiran je na terminalu 2, novijem i većem terminalu. Iako je Shanghai ogroman aerodrom, a od njega do grada vozi najbrži električni vlak na svijetu, Maglev, ipak aerodrom ozbiljno iritira sa nekoliko stvari. Kod dolazaka čete višekratno dati otiske prstiju, što bitno usporava postupak i iritira. Ispred aerodroma je samo jedna platforma koju koriste i autobusi, i kombi shutlleovi, i taxiji, i automobili, a uz nju su i natkrivena parkirališta, te izlazi iz istih. Zaustavljena vozila u toj gužvi staju na sve načine, ukoso, odmaknuti od rinzola, u više redova, što dodatno usporava promet i stvara kaos. Sve skupa puno pretrpano i kaotično, pa čak i istinski opasno. Dvadesetak policajaca konstantno zviždi preglasnim zviždaljkama, deseci vozila konstantno trube, svi galame. Iskreno kaos, kakofonija i nepodnošljiva buka. U odlasku višekratne sigurnosne kontrole, pa čak i na uzlasku u terminal, svaki treći kofer moje grupe je bio dodatno pregledan od strane policajaca (velik broj policajaca i još veći red putnika ispred prostora za sekundarno sigurnosno pregledavanje). No, odlazni dio terminala, za razliku od dolaznog, je istinski ugodan i ukusno uređen, pa čak ima i dijelove sa zanimljivim etnografskim instalacijama.

Kada sam 1999. slijetao na KLIA, iliti Kuala Lumpur International Airport bio je to novi, tek 6 godina stari aerodroma. Više nego fascinantan aerodroma sa ogromnim glavnim holom i brdom check-in šaltera, prepun moderna arhitekture, ali i malezijskog duha. Iskreno, na malo suvremenih aerodroma, kakav KLIA istinski jeste, nisam vidio tako mnogo lokalnih specifičnosti, tradicionalizma i lokalnog štiha.

Dubai je, Dubai. Dovoljno je reći Dubai. Na tri terminala sa ukupno pet odvojenih ogromnih objekata (konkursa), gomila trgovina i ugostiteljskih objekata, trgovine kakve ne možete naći na drugim aerodromima, gomila najluksuznijih brendova i zlata u trgovinama, zlatne kupole i plafoni, ogromne umjetne palme, luksuzne su čak i aerodromske pušionice u kojima imate ležajeve sa staklenom stjenom na apron. Ne pokušavajte obići sve terminale osim ako nemate puno sati vremena (ja to u četiri sata boravka tamo nisam uspio). Treći terminal je najveća zgrada na svijetu. Da bi propješačili cijeli terminal od ruba do ruba treba vam 45 minuta. Tijekom drugog dolaska u Dubai mi se desilo nešto nevjerojatno. Emiratesov A380 nije bio spojen na zračni most, nego na parkirnu poziciju udaljenu od terminala 20 minuta vožnje, mi smo se iskrcali preko četvoro predugačkih stepenica, a do terminala nas je transportiralo 15 autobusa poredanih u 300-tinjak metara dugu kolonu.

Monastir u Tunisu tipičan je charter i leisure aerodrom, prilično neugledan, neuređen, malen i pretrpan, a iznenadit će vas količina alkohola u duty freeu, posebno što se u samom Tunisu alkohol relativno teško nabavlja i vrlo je skup (posebno u hotelima). Ispred aerodroma neuređena pustopoljina, gotovo bez zelenila. Nije ni čudo kada je aerodrom tek nekih 150 km od Sahare. Kad u to dodate arhitektonski vrlo neugledan terminal, aerodrom je istinska antireklama za tuniski turizam.

Na Gran Canariu sam tamo letio sa TUI-em u isto vrijeme je sletjelo 20-tak aviona iz različitih TUI-evih linija. No, još je fascinantnije da je ispred terminala bilo parkirano stotinjak autobusa koji su te turiste razvezli po raznim gradovima i raznim hotelima. Naime u TUI-u turist bira grad i jedan od brojnih hotela u tom gradu, pa iz svakog od 20-tak aviona ima po nekoliko turista za taj hotel, koji se onda usmjeravaju na jedan od autobusa. Iako govorimo o skoro 4.000 osoba sve protekne sređeno, brzo i efikasno, svi uđu u dobar autobus i za sat-dva su u svom hotelu. Istinski fascinantno iako operacijski vrlo zahtjevno.

Ista je situacija bila i na Tenerifima, no tamo postoje dva aerodroma južni i sjeverni. Na Tenerife South, na koji sam i ja sletio, slijeće najveći broj leisure kompanija iako tamo slijeće i velik broj legacy kompanija, te LCC. Sjeverni aerodrom ima 4,7 milijuna putnika, dok južni ima bitno više, čak 11,3 milijuna putnika godišnje. Kako smo mi bili smješteni u resortu na sjeverozapadu otoka bilo je čudno prolaziti pokraj još jednog aerodroma prije destinacije, a većini turista nije bilo jasno zašto smo se vozili dva sata do hotela, a bio je aerodrom na pola sata. Naravno, nitko nije razmišljao kako je velika većina resortova na jugu otoka, a kako kompanije gledaju gdje im je praktičnije i u konačnici jeftinije, te u pravilu zbog racionalizacije koriste samo jedan aerodrom.

Jedan od najfascinantnijih aerodroma na koji sam bio svakako je Longyearbyen na Svalbardu, najsjeverniji aerodrom na svijetu koji ima redovne linije. Iako Svalbard pripada Europi toliko je izoliran od kontinenta da ga malo tko smatra „europskim“, konačno bliži je Sjevernom polu (tek 1000 km) nego Norveškoj. Ovaj otočić u polarnom pojasu ima samo 2.660 stanovnika, a tek 50 kilometara cesta, no iste ne povezuju ni jedan od četiri gradića na otoku, već su isti ljeti povezani brodovima, te cijele godine avionima. Najduža cesta na otoku upravo je ona koja od Longyearbyena ide preko brodske luke na aerodrom i duga je „čak“ 5 kilometara. Gradić ima tri autobusa koji prvenstveno služe za prijevoz do aerodroma, no isti ti autobusi koriste se i za rudničke radnike (cca 4 km od grada), školarce, te za shuttle od kruzera u brodskoj luci do centra. Ovaj aerodrom je fascinantan po nekoliko stvari. Prvo, sav je napravljan od drva, kao i većina objekata na otoku, iako na otoku drveće, radi spartanskih klimatskih uvjeta, ne raste. Naime, drvo daleko više zadržava toplinu od svih građevinskih materijala, pa ga dovoze iz Norveške. Sam terminal je i najveća građevina na Svalbardu. Drugi fascinantan podatak je činjenica da aerodrom ima nevjerojatnih 154.261 putnika iako gradić ima samo 2.100 stanovnika. Jednostavno stanovništvo leti satima u Norvešku za gotovo svaki zdravstveni, administrativni i drugi posao (zbog toga stanovništvo se sa 65 godina silom zakona mora preseliti u Norvešku jer se lokalna vlast ne može za njih brinuti). Na aerodrom zimi leti 7 tjednih letova Norwegiana i SAS-a za Tromso i Oslo, no ljeti se ista povećava na čak 15 tjednih letova. Uz to postoje sezonski letovi za Moskvu (jedan od otočnih gradića je ruska rudarska baza) i četiri linije dvije minijaturne polarne kompanije za rudarska i znanstvena naselja na otoku (dvije linije su helikopterske, dvije sa avionima Dornier 228). Osim ovih prijevoznika na otoku su stacionirani zrakoplov norveških javnih službi (policije, zdravstva, spašavanja, obalne straže idr.). Posljednji fascinantan podatak je da avioni zimi slijeću na potpuno zamrznutu i zaleđenu pistu koja se posebno održava u tim uvjetima, a niz manjih aviona i helikoptera je stacioniran u brojnim hangarima da se spriječe oštećenja prilikom ekstremno niskih temperatura (temperatura pada i do -46 stupnjeva). Dobar dio godine aerodrom je u potpunom mraku cijeli dan (polarna zima). U Longyearbyenu zimi ima 6 policajaca, a ljeti 7, pa je dobar dio policijskih snaga stacioniran na aerodromu kada slete avioni sa 180 putnika. No, isto nije prevelik problem obzirom da se na otoku teže kazneno (krivično) djelo desi jednom u tek par godina.

Potpuna suprotnost Longyearbyenu moja su iskustva sa Kubom. Na Kubu sam sletio sa Condorovim 757 na aerodrom u Varadero. Na aerodrom prvenstveno slijeću leisure i charter kompanije, sa tek pokojom redovnom linijom. Aerodrom je relativno velik za tek 1,3 milijuna putnika (tada i manje). No, dvije stvari su mi ostale u sjećanju. Prvo kod kontrole putovnica svaki putnik ulazi u posebnu kućicu na kojoj se kod ulaska zatvaraju vrata za vama i ostajete sami sa policajcem okruženi ogledalima sa tri strane. Vrlo klaustrofobično i nelagodno pogotovo ako ste unutra sa malim djetetom. Tek kada se završi kontrola putovnica, otvaraju vam se vrata na suprotnoj strani i možete ući u Kubu. Po vašem izlasku se otvaraju vrata idućem putniku za ulaz. Druga stvar koju ću pamtiti je gomila zastava zemalja svijeta na plafonu zgrade. Prvo sam mislio kako je to originalna dekoracija, no kod odlaska je padala jaka kiša u Varaderu, te sam shvatio da zastave zapravo skrivaju vrlo loš plafon i krov obzirom da je isti toliko jako prokišnjavao da je na cijelom terminalu bilo postavljeno stotine kanta koje su skupljale kišu, a koja su stajale i na podovima, i na šankovima, stolovima, sjedalicama, check in šalterima. Svako toliko neki putnik bi prevrnuo pokoju kantu na „opće oduševljenje“ čistačica i drugih putnika.

Moj najdraži aerodrom svakako je Fort de France na karipskom otoku Martinique, koji mi izmami ogroman smiješak na usta baš svaki puta kada tamo sletim. Ovaj smiješak je u prvom redu radi moje zaljubljenosti u Martinique i sna da ću svoje penzionerske dane provest na ovom raju na zemlji. No, aerodrom istinski ima svoju dušu. Aerodrom je napravljam u kreolskom stilu, jedinstvena građevina je blago polukružno zakrivljena, što je čini jednim od najjednostavnijih i najugodnijih aerodroma na kojima sam bio. Vanjski dio aerodroma pun je palmi i ugodnog karipskog okruženja, što uz blagu klimu (26-30 stupnjeva celzijusa cijele godine) ostavlja nevjerojatan dojam, posebno ako dolazite zimi. Dva puta sam došao na Martinique iz zagrebačkih -10 stupnjeva na tamošnjih +30, pa je dojam stalnog sunca, palmi i karipskog egzotičnog cvijeća nešto što vas istinski obara s nogu. Kada na to dodate koktele sa originalnim martinikanskim rumom (preporučam JM Rhum), tempo „take it easy“ (ako netko dođe na sastanak, nastup ili snimanje tri sata kasnije to se smatra prihvatljivim) zbog čega kašnjenje aviona od sat vremena nije ništa neuobičajeno i „vrijedno živciranja“, ogromne ljubaznosti i gostoprimstva domaćeg stanovništva, pa i aerodromskog osoblja, te činjenicu da vas na aerodromu dočekaju kreolski bubnjevi i ljudi koji imaju naviku plesanja po cijele dane, jasno vam je zašto jedva čekam ponovo otići na ovaj aerodrom.

Još jedan francuski karipski aerodrom na koji sam sletio je Pointe á Pitre, na Guadeloupeu. Aerodrom ima dva odvojena terminala, prvi interkontinentalni na koji slijeću širokotrupci, ali i pokoja uskotrupna linija iz Europe, Sjeverne i Latinske Amerike, a koji je prilično neugledan i neudoban, te karipski terminal na kojem su stacionirani turbopropi za brojne kratke letove na okolne karipske otoke. Ovaj drugi je vrlo simpatičan maleni terminalčić sa osam gateova koji je potpuno okruglog oblika a iz gateova prošećete do aviona smještenog tek par metara od vrata. Od jednog do drugog terminala je kratka šetnjica po otvorenom, što obzirom na blagu klimu i ugodne temperature cijele godine ne predstavlja nikakav problem. No, pritom vidite i jedan simpatičan detalj ovog karipskog aerodroma. Naime, sortirnica je potpuno otvorena sa sve četiri strane, ima tek krov i ogradu prema strani gdje prolaze putnici. Ne treba čuditi, na otoku većina kuća nema stakla, nego tek otvore na zidovima koji se zatvaraju roletama kada se odlazi od kuće, a klima-uređaji ili grijalice su nepoznanica obzirom na savršenu temperaturu cijele godine. Iako je logično da je u takvim uvjetima sortirnica potpuno otvorena, jasno je da vas isto zapanji, ali i entuzijasta poput mene prilijepi sa fotoaparatom na ogradu neko vrijeme.

Idući tjedan ću pisati o štiklecima sa europskih aerodroma, a za dva tjedna o onima iz naše regije. Još jednom molim čitatelje da u komentarima podijele svoje zanimljiva iskustva sa aerodroma izvan Europe sa ostalim čitateljima. Sada, tijekom praznika, bar imamo vremena za nešto više pisanja, zar ne?