autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Alen Šćuric

Kako sam obećao čitateljstvu, a na inicijativu jednog čitatelja, ubuduće ćemo pisati putopise o mjestima gdje sam putovao. Ovi putopisi bi trebali biti lagano štivo subotom. Putopisi će se izmjenjivati sa recenzijama ekonomske i business klase kompanija, te business loža aerodroma.

Martinik (Martinique) je moj drugi dom. Bio sam tamo puno puta, svako toliko pobjegnem iz preledenog snijegom okovanog Zagreba na +30 stupnjeva i petnaestak dana kupanja. Stalno ponavljam da jednog dana kada odem u penziju, sve ću prodati u Zagrebu, kupit ću si trosobnu kućicu na Martiniku, na samoj plaži i uživat ću posljednjih 10-15 godina života. Moja malenkost je proputovala dobar dio planete, ali nigdje se vraćao nisam osim na Martinik (planiram se vratiti i u Meksiko jednog dana, ali nigdje drugdje).

Martinik je predivan otok gdje je cijele godine temperatura od 25 do 30 stupnjeva celzijusovih. Najviša zabilježena temperatura na otoku je bila 33,9 stupnjeva celzijusa. Samo jednom na otoku je bilo 17 stupnjeva i domaće stanovništvo je to smatralo polarnom hladnoćom. Nitko na otoku nema robu sa dugim rukavima. Pobogu što će im? Nitko na otoku nema ni klima uređaje, ni u autima, ni u kućama. Temperatura je doslovce savršena i to im nije potrebno. Većina kuća nema prozore, niz dnevnih boravaka nema ni jedan ili čak tri zida, nego je otvoren prema vrtu. Kada odlaze izvan kuće ljudi doslovce zatvaraju žaluzine. Za što će im stakla?

Vlaga je na Martiniku prilična. Nisu to dosadni monsumi kao u jugoistočnoj Aziji od kojih ne možete disati, ali kiša pada 5-6 puta na dan. Nikada duže od minute. No, tada su to opaki pljuskovi. Zato na otoku ima brdo nadstrešnica gdje se ljudi sklone tu minutu dok prođe pljusak. I ne idite na Marinik ljeti (ja bio jednom) jer tada je stalno oblačno i malo je sunca, a bitno više kiše. Na Martinik se ide po zimi kada je vrijeme savršeno. Konstantna temperatura od 28 stupnjeva + svakodnevna kiša je napravila to da otok ima ogromnu vegetaciju, a žetve su dva puta godišnje. Na otoku je brdo cvijeća u svim bojama, iako su dominantni grmovi sa crvenim, žutim i rozim cvjetovima. Rajska ptica, cvijet koji kod nas u Europi košta 20-tak EUR, tamo raste kao „drač“ uz cestu. Banana ima svagdje. I otkrit ću vam jednu tajnu. Nama europejcima šalju zelene banane koje onda u skladištima dozriju. Kada uberete dozrjelu bananu direktno sa grma ona je daleko slađa i ukusnija.

Hrana na Martiniku je nešto što baš i ne preporučam. Varivo od banana je…. ajoj majko meni. Ono ne nejestivo nego vam se želudac digne jedno 30 puta. Većina toga nije jestiva. No, na prošloj turneji smo imali kuhara koji je kuhao za nas i spremio nam je vrhunska kreolska jela na europski način. Bilo je preprepre fino. Svaki dan domaćin nam je donosio i tonu karipskog voća. Karambole, tamarind, quenette, cythere šljiva, acerola, papaja, liči, kaimit, barbadin, guava, pod, marakudija, je voće koje ćete jako teško jesti u Europi. Vrlo slatko i prefino. I da, ima tona banana i ananasa. Ono ubijate se u egzotičnom voću.

Preporuka je da na otoku isključivo jedete ribu. Ono, ja u Hrvatskoj ne jedem ribu, ali nikada, doslovce nikada. No, na Martiniku je jedem dva puta dnevno. Odem u jedna od restorana na plaži, ubacim noge u pijesak i uživam u prekrasnim karipskim ribama svih boja. Čista egzotika, ali puno prefino. Obavezno probajte lion fish (riba pauk) koja je otrovna i kuhar mora biti prilično umješan da prvo makne otrovne bodlje koje bi vas mogle otrovati.

Nikad neću zaboraviti dva janjca koja nam je spremio domaćin. Peku se na žaru u potpuno zatvorenoj pećnici sa svih strana (zatvorena je metalnim panelima). Na janjca stave lokalne mirodije. Bio je to najbolji janjac u mom životu, bolji nego i jedan kojeg sam pojeo u regiji.

Na Martiniku se pije rum. On je bitno jači od naše rakije, a domaće stanovništvo ga pije iz 2 dl čaša. Kao što mi pijemo gemište. Kad su probali našu rakiju pitali su me kakva je to kamilica. Na otoku ima preko 100 proizvođača ruma, svako malo mjesto ima svoju destileriju, no najpoznatiji su St.Jemes, Neisson i po meni De Paz. U St.James i De Paz destileriji sam bio i nakupovao ga tonu. Na plaži u baru pijete Mohito. No, on je na Martiniku nešto drugo, daleko bolji nego kod nas. Zašto? Zato što barmen stavi domaći vrhunski rum, tek ubranu mentu, pravi smeđi šećer od trske ubrane u tom mjestu i domaću sa drveta ubranu limetu. Ludilo.

I tu moram objasniti jednu specifičnost otoka. Ljudi su vrlo take it easy! Pristupanje obvezama je relativan pojam. Ako vam je nastup u 19 sati, možete biti sretni da počne u 21. I nitko se oko toga ne živcira. Kada smo jednom išli na planinu Pelee, sa nama je išao i Jean Francois, kojeg smo do milja zvali Tuđman. Bili smo iznenađeni jer je tada morao biti na poslu, a on je rekao „ma nema veze, rekao sam gazdi da danas neću doći, pa pobrat će se banane i sutra, gdje je problem“. Upravo zato naš najdraži bar na plaži u La Carbetu ne radi baš svaki dan. Gazda je hašomančina sa ogromnim dredloksima. Pa ako se prethodni dan previše napušio idući neće otvoriti. I nitko se ne ljuti.

Na Martiniku je kreolska kultura, ljudi govore kreolski (gemišt francuskog i engleskog), hrana je kreolska, ples je kreolski, odijevaju se kreolski, muzika je kreolska. I oprez, na kreolskom ki-ki znači pimpek (dječji muški spolni organ), pa će nuđenje Kraševih Ki-ki bombona izazvati salvu smijeha. Stalno i uvijek se pleše zouk ekstremno erotičan ples u kojem dama ima jednu nogu pripijenu među nogama plesača, a plesač jednu nogu među nogama plesačice također vrlo pripijenu uz tijelo. Ima i još jedan erotičniji ples, ali on već graniči sa pornografijom i to plešu tek neke djevojke koje su slobodnije i kojima to dozvoljavaju roditelji.

Otok ima 385.000 stanovnika i ima sve, od sveučilišta, bolnica, shoping centara… Ja sam na Martiniku obišao cijeli otok. Doslovce sam bio u svakom selu. No, ono što obavezno morate posjetiti je Fort de France, glavni grad otoka, sa jako lijepom kreolskom katedralom, simpatičnim centrom i turističkom tržnicom uz luku koju obvezno morate posjetiti.

Drugi grad koji morate posjetiti je St. Pierre na samom sjeverozapadu otoka, koji je do katastrofalne vulkanske erupcije 1902. godine bio glavni grad otoka. Erupcija je ubila 29.000 ljudi i preživjelo je samo tri osobe, dvije izvan grada, a u gradu je preživio samo jedan zatvorenik u policijskoj ćeliji (koja doslovce izgleda kao tvrđava) koji je bio zatvoren radi pijanstva. Danas u St.Pierre postoje konzervirani ostaci građevina na kojima se vidi vulkanska devastacija, pa i ta ćelija koja je preživjela. St.Pierre danas ima 4100 stanovnika, ali ima vrhunsku tržnicu sa domaćim specijalitetima i domaćim najljućim papričicama na svijetu. Obavezno kupiti.

Kad ste na otoku morate otići na južni dio otoka, St.Luce. Tamo sam boravio nekih 4-5 dana. Egzotične plaže, a ona glavna je jedna od 10 najljepših plaža svijeta. Duboka uvala sa zlatnožutim pijeskom i brdom palmi. No, južni dio otoka je strogo turistički, brdo hotela, francuza, amerikanaca i drugih turista. Ne želite ići tamo, puno je previše komercijaliziran. Sjeverozapadni dio otoka je ono što želite posjetiti. Tamo ima malo turista, a prekrasna je priroda, hrana i piće. Kako god na cijelom području otoka temperatura mora je vrlo visoka, 28 stupnjeva celzijusa, dakle ili kao temperatura zraka ili čak i viša, pa je ulazak u more kao da ulazite u kadu.

Simpatični gradići su Les Trois Ilets, Schoelcher (sa odličnim festivalima), Basse Point (gdje sam živio 7 dana), Ste.Marie i Marigo (gdje sam živio 15 dana). No, obavezno morate posjetiti Grand Riviere na samom sjeveru otoka zbog ludila koji ocean tamo radi, te La Lorrain na istočnom dijelu otoka. Ono mjestašce je slatko ali ništa posebno, no vulkanska crna plaža i dvometarni oceanski valovi koji kada se bacite vas izbace 20 metara daleko su ludilo. No, oprez, tamo se nitko ne kupa jer je preopasno. Pa ne odlazite na plažu bez domaćeg stanovništva koje će vas upozoravati na stijene. Nakon 500 skakanja niz valove jednom me val toliko izokretao ispod vode da sam mislio da ću se ugušiti i da će mi puknuti kičma. Stoga istinski oprez. To je stvarno opasno.

Posjetitelji moraju obići i planinu Pelee, a što znači „čelava planina“. Planina se nalazi na samom sjeveru otoka, Popeti se možete na 1397 metara, te od tamo vidjeti cijeli otok i okolicu. Na vrhu je i vulkan koji je aktivan, a zadnju erupciju je imao 1902. godine, prije 122 godine. Put do vrha je prilično težak i traje preko dva sata, vegetacija pri vrhu je ogromna i teško se prolazi. Pri samom vrhu je put vrlo težak i treba ozbiljno planinarenje. Stoga uspon nije šetnjica, no ipak prosječna osoba se može popeti i izlet je više nego vrijedan.

I na kraju La Carbet. Moj omiljeni planetarni gradić gdje ću živjeti u starosti. Mjestašce ima samo 3500 ljudi, nema poštenog dućana. Ali centar je savršen i posebno sređen za turiste sa gomilom malih kućica koje prodaju suvenire i slatkiše. Uz sam centar je predivna desetak km dugačka pješčana plaža od crnog vulkanskog pijeska sa ogromnim brojem palmi. Na plaži su 4 vrhunska restorana (tri sa ribom i jedan mesni), te nekoliko barova. Kolike tulume smo radili na tim plažama sa domaćim stanovništvom. Ihaaaa! U gradiću nema ni jednog jedinog bijelca pa kad dođe nas tridesetak drže nas kao tešku egzotiku, ali vrhunski gostoljubivi domaćini nas obožavaju, a tamo smo doslovce kao kod svoje kuće.

Za nas zrakoplovne entuzijaste aerodrom Fort de France (Lamentin) je čista egzotika. Ne samo radi brda linija prema drugim karipskim otocima i sjevernom dijelu Latinske Amerike (i krajnje egzotičnih kompanija poput Air Antilles, Air Caraibes, Corsair, Sky High, Sunrise…), nego i radi nevjerojatne karipske arhitekture terminala. I uvijek nas ovdje dočekaju domaćini sa brdom bubnjeva i rumom. Ludilo. Inače uvijek na otok idem direktnim letom iz Pariza, no jednom sam išao preko Guadelupea (Point a Pitre), pa od tamo sa ATR 42 Air Antillesa. Ovaj puta idem prema Martiniku preko Cayenna u Francuskoj Gvajani, samo stotinjak km od Brazila. Ludilo.

Kako god, ljudi štedite novac i bar jednom u životu idite na Martinik. Vjerujte mi neće vam biti žao. To morate posjetiti. Jedina nagativna strana Martinika je da je ekstremno skup. Skuplji je i od preskupe Francuske, jer se sve dovozi iz Francuske. Stoga uzmite kamaru para i ne trošite previše.

Moj tim i ja ponovo idemo na Maritinik od 4. do 18.2. ove godine, za tri tjedna. Jedva čekam. Avionske karte su puno preskupe, platili smo ih od 1023 do 1194 EUR. Majko mila! Za nas 24 to je preko 25.000 EUR. Puno!