autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: Wikipedia

Kako mi je na Tango Six bilo zabranjeno pisanje o promašajima aerodroma Morava i Trebinje, a što je i bio glavni razlog mog odlaska sa Tango Six, došlo je vrijeme da se pozabavimo i ovom temom.

U regiji je u zadnjih dvadesetak godina predstavljeno čak 15 projekata za nove aerodrome koji nisu imali baš nikakvog smisla. Na sreću većina njih tek su bili predizborni trikovi lokalne vlasti u kojima je dovoljno pred medijima položiti kamen temeljac, ili su pak mokri snovi lokalnih političara zapeli na troškovnicima i realnostima buđenja.

I pritom su se potrošili silni milijuni društvenog novca na planove, projekte, analize održivosti, analize utjecaja na okoliš, analize izvedivosti, prezentacije, polaganja kamena temeljca, da od tih aerodroma ne bi bilo baš ništa. Bačen novac. No, negdje se samo stalo na manjim iznosima utrošenog novca na neracionalne planove. U slučaju Kraljeva, Bihaća i Trebinja utrošeni novac je ogroman, zaposlili su se ljudi, a projekti su i dalje doslovce mrtvi.

Morava kod Kraljeva – 30 milijuna EUR bačeno u vjetar

U prvoj fazi 22 milijuna EUR investirano je u aerodrom kod Kraljeva, od čega je 10 milijuna investirala Turska. Uz civilni aerodrom leži vojni aerodrom „Lađarevci“. Ideja je bila da se iskoristi blizina Kragujevca, Kraljeva, Kruševca, Čačka i Vrnjačke Banje, te infrastruktura vojne baze. Prostor je relativno dobro razvijen za srpske relacije, no još uvijek ima vrlo mali BDP u europskim relacijama, svakako ni izbliza dostatan za pokretanje aerodroma. Drugi problem je što na tom prostoru živi samo 900.000 stanovnika, od čega neki dijelovi gravitiraju Beogradu i Nišu. Puno premalo za aerodrom.

No, najveći problem je što je aerodrom na samo 140 km do Beograda, a krajem prošle godine dogotovljen je cijeli potez autoputa od Surčina (Aerodroma Beograd) do Čačka, dočim će putnici iz tog kraja trebati samo malo više od sat vremena za doći do Aerodroma Beograd.

U obrani investicije javljaju oni koji kažu, da aerodromu gravitiraju i oni koji su i još dalje od Čačka na jugozapad, a njima treba više do Beograda. Naravno, pobogu, ali zar se stvarno aerodrom gradi na svakih stotinjak kilometara zato jer ima par tisuća stanovnika kojima je veliki aerodrom udaljen 200 ili čak 250 km? Znači li to da u Srbiji treba hitno sagraditi još bar 7 aerodroma u Somboru, Subotici, Kikindi, Vršcu, Negotinu, Vranju, Užicama (Ponikve). Treba li istom logikom u Crnoj Gori sagraditi aerodrom u Pljevlji, u Makedoniji u Gevgeliji i Delčevu, u Hrvatskoj u Požegi, Virovitici, Čakovcu, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, Pločama, a u BiH u Bihaću, Trebinju i Livnu. No, ovo posljednje zapravo i nije dobar primjer jer genijalci slične provenijencije pokušavaju upravo to napraviti, uz četiri aerodroma koji imaju preskroman promet oni bi gradili još dva nepotrebna. No, o tome nešto kasnije.

Kojeg smisla ima graditi aerodrom ako potencijalni putnici mogu za sat vremena doći na aerodrom koji ima desetke linija, stotine dnevnih polazaka i preko 6 milijuna putnika? Koja linija iz Morave može konkurirati Beogradu i koliko bi tjednih frekvencija morala imati da bude konkurentna? Odgovor je kratak i jasan: ne postoji takva. Zašto bi putnik koristio liniju za Beč koja ide tek tri puta tjedno i time imao limitiranost boravaka u Kraljevu ako iz istog tog Beča ima 6 dnevnih polazaka za Beograd, tj. put može idealno prilagoditi? A zbog par možebitnih charter letova mjesečno ne može se graditi budućnost aerodroma, to jednostavno niti je isplativo, niti logično.

Branioci ove ideje govore o turizmu koji gravitira ovom aerodromu. Spominju Vrnjačku Banju i ostale turističke resorte. Svi ovi resorti imaju skroman broj turista, a velika većina njih je domaćih, koji neće koristiti aerodrom. I ono nešto malo stranaca su zapravo turisti iz BiH, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske, a ni oni neće koristiti aerodrom. Kažu oni, ali ako se napravi aerodrom doći će i stranci. Klasično pitanje „što je prije, kokoš ili jaje“. Turista u Vrnjačku Banju će doći i preko Beograda, pa potom dva sata autobusom. Dva sata za turista nije niše neuobičajeno, niti pretjerano. Koliko puta sam sletio na aerodrom koji je bio udaljen dva sada vožnje autobusom, na Tenerifima, Grand Canariji, Tunisu, Martiniku, Kubi, Kini, Borneu… i jel me to ubilo, jesam li bio nezadovoljan? Naravno da ne. To je savršeno normalna situacija na koju kao leisure putnik pristajete. Pa na godišnjem ste odmoru. Konačno, zar se stvarno netko zanosi da će otvaranjem aerodroma biti dovoljno turista, dakle bar 150 po letu, za charter letove iz Rusije, Njemačke, Velike Britanije, Francuske… Uostalom današnji turisti najčešće borave na više destinacija odjednom, a takvi turisti će onda i ovako i onako sletjeti u Beogradu, a onda obići Srbiju, pa čak i par okolnih država. Njima Morava baš ništa ne znači.

Koliko putnika ima ZL Brač (25.000), a turistički potencijali Brača su neusporedivi spram onih koji gravitiraju Kraljevu. Je li novi terminal Mariboru pomogao da mu dođu turisti? Neovisno o veličini grada, razvijenosti kraja koji mu gravitira i skijalištima u okolici. Zašto Aerodrom Mostar ima tek 32.000 putnika iako su mu na svega par kilometara turističke meke Međugorje i Mostar? Guši li Aerodrom Mostar upravo deleko veći Split i Dubrovnik? Naravno da je upravo to razlog, iako ni Split, ni Dubrovnik nisu veliki kao Beograd, i treba više vremena iz njih za doći do Mostara, nego iz Beograda do Kraljeva. Zašto je propao jadranski aerodroma Ploče? Kako to da riječki aerodrom na Krku ima jedva 200.000 putnika iako mu je na par kilometara zavidan broj velikih turističkih gradova? Konačno, zašto po otvaranju Morave nisu nahrupile charter kompanije?

Projekt je za 22 milijuna EUR dobio suvremen 3.000 m2 velik terminal, cargo skladište, pistu 2.265 x 30 metara, napravljene su pristupne ceste, parkirališta. Vlast je ovaj terminal koristila u dnevnopolitičke promotivne svrhe, puno obećavala, nekoliko puta je prolongirano otvaranje, no nakon utrošenih sredstava i promo leta Jat-a terminal je zjapio prazan punih 8 godina.

I potom se prošle godine projekt izvukao iz mrtvih. Naime, vlasti je potrošila dodatnih 8,5 milijuna EUR za rekonstrukciju uzletno-sletne staze i opremu terminalne zgrade. I zaposlila nevjerojatnih 50 zaposlenika? Za što, pobogu? Za koje putnike? Zračna luka Brač ima tek 18 zaposlenika i servisira zrakoplove Airbus A319. Zašto tolika megalomanština i tri puta veći broj zaposlenika. Trebalo je zaposliti 15-tak ljudi i potom, ako projekt stvarno saživi, a nije, dalje zapošljavati.

Obnovljena pista je produžena na 2500 metara i proširena na 40 metara. Resorna Ministrica Zorana Mihailović obećala je da će na novu pistu slijetati Airbusi A320 obitelji i Boeinzi 737. No, nakon što se pista obnovila ustanovili su da ne može podnije opterećenje uskotrupnih aviona, tj. da je 8,5 milijuna EUR bačenih u vjetar jer na pistu i dalje može slijetati samo ATR 72 i slični avioni. Majko mila! Pa zar je stvarno moguće da nitko od inženjera nije obavio izračune prije investicije? Zar je stvarno moguće da je netko navlačio asfalt i pritom nije znao što radi, te je bacio više milijuna EUR? Tko će odgovarati za ovako flagrantan diletantizam?

Kada se uvidjelo da su napravili jedan od najvećih fijaska u povijesti regionalnog zrakoplovstva, data su dalja obećanja kako bi se „oprao obraz“, pa je vlast obećala i drugu pistu. Direktor Aerodroma Srbije, Mihajlo Zdravković, je najavio pistu od 3.000 metara i širine od 60 metara. No, ovo je tek biser. Pista za širokotrupce u Moravi? Stvarno netko očekuje širokotrupce u Moravi? Tako dugu pistu nema ni Split (3,3 milijuna putnika), Priština (2,4 milijuna), Skopje (2,4 milijuna), Podgorica (1,3 milijuna), Sarajevo (1,1 milijun). Da skratimo, pistu takve dužine u regiji ima samo Beograd, Zagreb, Dubrovnik i Ljubljana. A uskoro, eto i Morava. Kaže Zdravković da su sredstva već osigurana. Takva pista košta bar 80-100 milijuna EUR. Nazdravlje.

A 60 metara širine? Za što? Svi aerodromi u regiji, pa i oni najveći poput Beograda imaju pistu široku standardnih 45 metara. A Kraljevo će imati 15 metara širu? Ili direktor ne zna što govori ili netko ovdje opako mulja sa krajnje nepotrebnim troškovima.

Iako je ministrica Mihalović najavila da će do kraja godine na aerodromu biti 20.000 putnika, isto se nije desilo. Ni par mjeseci nakon otvaranja (28.6.2019) nije bilo ni jedna jedine kompanije koja je imala komercijalni interes pokretanja letova iz Morave.

Da bi još jednom spasila obraz Vlast je odobrila enormnih 5,6 milijuna EUR za tri godine operacija na samo tri tjedna leta cijele godine iz Morave za Beč i tri sezonske leta tjedno za Solun, sve sa minijaturnim ATR 72 koji prima tek 66 putnika. Za Beč je predviđeno 300 povratnih letova uz 3,3 milijuna EUR, ili 11.066 EUR po rotaciji. Za Solun je predviđeno 184 leta i 2,3 milijuna EUR, ili 12.228 EUR po rotaciji. Auuuu…. Tu je i 50.174 EUR za pokretanje operacija.

Obećala je ministrica Mihailović u 2019. 20.000 putnika, a u 2020. 150-200.000 putnika. Kako pobogu sa prosječno 4,5 tjednih letova sa ATR-72? I da svi letovi budu 100% popunjeni, maksimalno je moguće 30.000 putnika. Tko je to trebao akumulirati dodatnih 170.000 putnika, kako i kojim avionima i linijama?

I onda se desio Covid-19, odličan izgovor za sve. Više nitko ne pita ministricu zašto se nije desilo niti izblizu 20.000 putnika u 2019? Više nitko ne pita zašto nema ni jednog jedinog leta iz Morave. Nitko ni ne pita koliki je trošak hladnog pogona aerodroma (zaposlenici, energija, komunalije, održavanje, potrošni materijal…). Ministrica se neće izblamirati kada bi umjesto obećanih 200.000 putnika kroz Moravu prošlo manje od 20.000 u 2020.

I da rezimiramo. Uzalud je bačeno 30,5 milijuna EUR za izgradnju, od čega je Srbija bacila 20,5 milijuna, a da bi na aerodrom mogao i dalje slijetati tak ATR 72. Da se nije desio Covid-19 tom broju bi se trebalo dodati još 5,6 milijuna PSO-a, iliti 26 milijuna EUR za tek 60.000 putnika u tri godine. I sam bog zna koliko još novaca za 50+ zaposlenih, komunalije, energiju, potrošni materijal, logistiku i infrastrukturalne investicije. Nimalo pogrešno nije za zaključiti da govorimo o preko 30 milijuna EUR Srbije i 10 milijuna EUR Turske za tek 60.000 putnika u tri godine. Nazdravlje.

Ako se već trebao graditi neki aerodrom onda su to trebale biti Ponikve kod Užica, koje su udaljene od Beograda 220 km i 260 km od Niša, te koje nisu povezane autoputom. Za dovršenje ovog aerodroma, koji također ima novi terminal, bilo je potrebno samo 2,3 milijuna EUR, četiri puta manje od Morave. Ovako bi ljudi u okolici Čačka koristili sat vremena udaljen Beograd, oni istočno od njega Niš, a oni južnije Ponikve. Uz to Ponikve bi privukle i dobar dio putnike istočno i jugoistočno od Sarajeva, te iz sjeverne Crne Gore, dakle privukle bi inozemni novac. Za daleko manje novaca stvorio bi se sustav aerodroma na svakih 250 km koji bi imao smisla. No, smisao i logika u ovim krajevima? Ma hajte…

Bihać – potrošeno 9 milijuna EUR za nepostojeći aerodrom

Iako postojeća četiri aerodromi u BiH jedva prelaze 1,9 milijun putnika, a samo Sarajevski uspijeva raditi na komercijalnim osnovama, 2015. je lokalna vlast prezentirala aerodrom u Bihaću i pokrenula Javno poduzeće Aerodrom Bihać. U pripremnoj fazi projekta lokalna vlast je investirala milijun EUR, a isto toliko i Federacija BiH. Aerodrom je tada zaposlio i CEO-a. Iako su radovi trebali krenuti u II. mjesecu 2016, isto je prolongirano radi nedostataka sredstava. Aerodrom planira imati pistu od 2.200 metara, novi kontrolni toranj i terminal, no za 2 milijuna EUR je realizirana samo vrlo loša grafička prezentacija aerodroma.

I onda je krenulo dalje bezvezno trošenje novaca. 2017. je za aerodrom odobreno 2 milijuna EUR, 2018. dodatnih 2,6 milijuna. Te 2018. je obećano da će se aerodrom izgraditi do 2021. u Golubiću. Istim je započeta eksproprijacija zemljišta od čak 26 hektara. Na koncu je za toliko ogroman novac napravljena bitno kvalitetnija kompjuterska prezentacija aerodroma. Bravo!

A onda je u 2019. potrošeno još malo uzaludnog novca. Pa je smišljena umotvorina koja se nazvala „testna staza“, 300 metara asfaltirane staze koju je za 1,1 milijun EUR napravio Euro-Asfalt. Ideja CEO-a Aerodroma Bihać, Elvedina Sedića je da se za 1,1 milijun testira izgradnju, pa se nakon toga odluči kako će se graditi uzletno-sletna staza. „A-je-to“ princip. Više nego originalan, balkanski način izrade staze.  Da bi se izgradila testnih 300 metara koji baš ničemu ne služe, Federalna vlast je izdvojila dodatnih 1,8 milijun EUR. Dobio je aerodrom i pristupnu cestu, pa mora uprava imati asfalt po kome će dolaziti do testnih 300 metara piste i ostatku pustopoljine. I rok za otvaranje se pomaknuo sa 2021. na 2023.

Testnih 300 metara je dovršeno u 2020, a Federalna vlast je izdvojila još 256.000 EUR za kupovinu zemljišta. Da stvar bude još tragičnija, tih četvrt milijuna EUR je namijenjeno kupnji zemljišta od Grada Bihaća, koji je jedan od suosnivača aerodrom?!?! Pa majko mila, zar nije logično da Bihać daje zemljište gratis za aerodrom?

Uprava Aerodroma Bihać se nada da će cijeli projekt, koji je greenfield završiti sa samo 25 milijuna EUR, uključujući uzletno-sletnu stazu, spojnice, stajanku, terminal, parkiralište, kontrolni toranj, ostale potrebne zgrade i infrastrukturu, potrebnu tehniku i opremu za terminal i manevarske površine… Vrlo optimistično. Realno bi bilo bar 4 puta toliko, a u „balkanskim“ realnostima gradnje i više.

Nikako nije jasno koja je logika da Bihać, gradić sa samo 56.000 stanovnika dobije aerodrom. Ovom aerodromu bi gravitiralo područje od 270.000 ljudi, puno premalo. Prostor je vrlo siromašan bez značajnih gospodarskih subjekata. Na samo 150 km su aerodromi u Zagrebu, Banja Luci i Zadru (malo više od 2 sata vožnje). Zbog svega ovog jedva da ima potencijala za omanji sportski aerodromčić, a ni izblizu za međunarodni aerodrom.

Lokalni avioklub je zatražio dozvolu za pistu i manevarske površine obližnjeg i napuštenog vojnog mega-aerodroma Željava, od kojeg je jedna uzletno-sletna staza i dio manevarskih površina u BiH, a koji je samo 14 km od Bihaća. Ako se već ide u suludu ideju osnivanja aerodroma zašto se nisi ta pista i manevarske površine obnovile i podigao minijaturni terminalčić za stotinjak putnika, te uz investiciju od desetak milijuna EUR napravio sportsko-putnički aerodromčić? Za novac koji je već sada potrošen na kupnju zemljišta i umotvorinu nazvanu „testna pista“.

I sada je situacija slijedeća. Do sada se potrošilo najmanje 8,7 milijuna EUR, za što su zaposleni CEO i djelatnici, te sagrađena cesta do 300 metara testne piste koja ničem ne služi. Novac se troši već intenzivno 5 godina, ovim tempom aerodrom će se izgraditi za nekih 40-50 godina, od aerodroma još uvijek nema ni traga, a jedino što postoji su obećanja, prolongirani rokovi, nerealni planovi i „nada“ da će se prikupiti novac dostatan za izgradnju aerodroma koji nema baš nikakve perspektive. A Javno poduzeće koja je potrošilo bar 8,7 milijuna EUR nema izlistan ni broj telefona na koje ih se može nazvati.

Trebinje

I ako mislite da su ova dva aerodroma vrhunac balkanskog zrakoplovnog ludila, u krivu ste. Još je luđi projekt Aerodrom Trebinje.

Lokalna zajednica i Republika Srpska su uložili 820.000 EUR u projektnu dokumentaciju, te nedefinirana sredstva u studije isplativosti (austrijski konzultant), plaće zaposlenika (u jednom momentu su imali 5 zaposlenih) i administrativno-uredske troškove javnog poduzeća koje su 2008. osnovali sa svrhom pokretanja aerodroma. U jednoj godini troškovi javnog poduzeća su bili oko 180.000 EUR. Iz svega toga proizlazi da je za nepostojeći aerodrom potrošeno bar 2 milijuna EUR. Aerodrom je imao za cilj preuzeti dio putnika Dubrovnika i Tivta, za tu nakanu napraviti pistu od 2.600 metara, te terminal početnog kapaciteta 260.000 putnika godišnje. 2014. javno poduzeće Aerodrom Trebinje ispisano je iz sudskog registra.

Potom je dvije godine kasnije iz naftalina ponovno izvučena priča o ovom aerodromu kada je buisnessmen Rodoljub Drašković zatražio da kupi od Trebinja zemljište (o čemu je gradska vlast i izglasala odluku) i da sam investira u aerodrom. U 4. mjesecu 2016. je najavio izgradnju aerodroma u roku od godine dana. No, i ponovo je sve palo u vodu, te se nije desilo ništa.

I tada su svi konačno mislili da je ova suluda ideja trajno otišla u zaborav. No, ne. U VIII. mjesecu ove godine Vlada Srbije je izjavila da će financirati izgradnju Aerodroma Trebinje. Greenfield. I najavila se piste od 2500 metara, terminal za 260.000 putnika, pripadajuća stajanka, kontrolni toranj i ostala infrastruktura, te oprema. Dakle investicija od bar 200 milijuna EUR.

Predsjednik Vučić je najavio izgradnju aerodroma u čijem neposrednom okruženju živi tek 40.000 ljudi, koji na 45 minuta udaljenosti ima najsuvremeniji Dubrovnik (38 km), te u krugu od sat i pol do dva sata vožnje ima još tri aerodroma, Tivat (62 km), Mostar (108 km) i Podgorica (126 km). Trebinje ni sa pola milijarde EUR ne može konkurirati Podgorici i Tivtu, a kamoli Dubrovniku.

Tko će letjeti iz Trebinja? Trebinju gravitira puno premalo i to vrlo siromašnog stanovništva. Gradić i okolina gotovo da nema proizvodnje, turizam je potpuno nerazvijen. Čak ni Banja Luka ne uspijeva ostvariti dostatan promet za Beograd, a subvencioniraju se letovi Ryanaira da bi uopće bilo putnika. Banja Luka je uz subvencioniranje Air Serbie imala tek 20-tak tisuća putnika. Tek po ozbiljnom subvencioniranju Ryanaira putnika je bilo nešto više, no još uvijek tek 149.693. Za ogroman novac. A govorimo o gradu koji je neusporedivo veći od Trebinja, koji ima daleko veću gravitacijsku zonu, koji ima neusporedivo bogatije stanovništvo i razvijenije gospodarstvo, koji u neposrednoj blizini nema velikih aerodroma.

Trebinje se nada privući dio putnika Dubrovnika i Tivta. Koja bi se to kompanija odlučila za Trebinje, aerodrom koji nije u Europskoj Uniji, za razliku od Dubrovnika, dakle ima daleko veće administrativne i druge probleme kod pokretanja linija. Uz to putnici bi tada morali prelaziti dosta tvrdu granicu što im produžuje putovanje za bar sat vremena, u top sezoni i više. Na koncu, potencijalni putnici doživljavaju ovaj prostor na razini Afrike, zaziru od njega, dobar bio njih misli da se u BiH još uvijek vodi rat. No, Dubrovnik, za razliku od toga ima odličnu reputaciju svjetske destinacije. I onda neka mi netko pametan kaže zašto bi se kompanije odlučile za tako lošu alternativu i koliki popusti bi trebali biti da se tako što desi. A ako se daju abnormalni popusti i subvencije kako će investicija poreznih obveznika Republike Srbije donijeti benefit Srbiji i povratiti investiciju u 25 godina?

Na koncu, zar su tvorci ove ideje mislili da će Zračna luka Dubrovnik stajati prekriženih ruku i neće napraviti ništa. Ona ima i te kako ozbiljne i moćne metode da se othrva neafirmiranom Trebinu, od popusta za LCC, preko marketinških i lobističkih akcija, do administrativno-birokratskih, pa čak i navigacijskih prepreka. Europska Unija je u ZL Dubrovnik uložila ogroman novac, nije vjerojatno da svoju ogromnu investiciju neće i sama zaštititi. Jednako tako i Crna Gora će poduzeti mjere za zaštitu Tivta i Podgorice. Jel moralno koristiti takve metode? Zašto bi dubrovački turizam koji investira desetke milijuna EUR svake godine u promociju i dovođenje turista, te je uložio par stotina milijuna EUR u svoju destinaciju, sada to tržište prepustio nekome tko nije uložio apsolutno ništa? Jel moralno koristiti benefite tuđe ogromne investicije? U poslovnom svijetu moralnost nije osnovni princip, konačno sama moralnost u poslovanju je uvijek dvojbena i stvar je kuta gledanja, te gotovo nikada nije crno-bijela.

I nije to sve, Vlada Srbije je obećala da će aerodrom biti izgrađen do 2021, a prvi letovi u III/2022. Iako se prije par dana tek odabrala lokacija, a na istoj nema apsolutno ništa. I opet nam se ministrica Mihajlović zaigrala sa brojkama. Kaže ona da su studije pokazale da će aerodrom biti profitabilan i u prvoj godini imati 50.000 putnika. Optimistično? Ma što god. Bajka! Aerodrom sa 50.000 putnika ne može biti profitabilan, on to ne može biti niti sa 300.000 putnika, a što se u Trebinju ni ne planira čak i u ovom nerealnim planovima. A 50.000 putnika u prvoj godini? Jesu li to iste one studije koje su pokazale da će Morava imati 20.000 putnika u prvoj godini, a 200.000 u idućoj? Iako je maksimalan kapacitet linija prije Covida-19 bio 30.000 putnika godišnje. Bojim se da ministrica ima neke čudne analitičare u timu.

A onda su Aerodromi Srbije postavili Mladena Stankovića, djelatnika Aerodroma Niš, za CEO-a Aerodroma Trebinje. Novi management je pronašao lokaciju (Mionići), te izbacio još nerealnije planove. Naime, novi planovi su za uzletno-sletnu stazu od 3,5 kilometra, rulnice od 4,5 kilometra, te 7000 četvornih metara terminalne zgrade. Ovime će uz Beograd, Ljubljanu, Zagreb i Dubrovnik, još samo Morava i Trebinje imati pistu za širokotrupce. Čak štoviše, Trebinje će imati najdužu pistu u regiji, dužu i od Beograda. I sve će se to izgraditi u 4 godine. No, prvi komercijalni let bi se trebao desiti u XII/2021. za Beograd. Zar itko stvarno vjeruje u ove bajke?

A onda su krenule još i bajke kako će Trebinje biti istovremeno cargo centar. Pritom nitko nije primijetio da jedan Dubrovnik koji ima 2,9 milijuna putnika i jedan od najpoznatijih turističkih resortova na svijetu, ima tek 179 tona carga godišnje. Čak ni Sarajevo, centar gospodarstva BiH nema preko 2500 tona carga godišnje. Za ikakav ozbiljniji cargo promet potrebno je bar 10.000 tona carga, što u regiji imaju tek Beograd, Zagreb i Ljubljana. Kakav crni cargo u Trebinju? I za koju industriju, trgovinu, stanovništvo, poduzeća?

Neosporno je da ovaj turbulentni prostor treba graditi obrambene objekte i to bi mogla biti jedina realna funkcija aerodroma Trebinje. U slučaju, ne daj bože, ponovnog ratnog sukoba na ovim prostorima, a svi znamo da je on i te kako moguć, Republika Srpska istinski treba strateški bitan vojni aerodrom na ovom udaljenom, izdvojenom i „okruženom“ prostoru. No, za tako što ni u ludilu ne treba aerodrom te veličine i tolika investicija. Tada bi bilo dovoljno napraviti pistu od oko kilometra, a u tom slučaju bilo bi i te kako razborito uz nju staviti minijaturni terminalčić za 70-tak putnika kako bi se mogla uspostaviti veza Trebinje-Banja Luka-Beograd par puta tjedno. Nije nevjerojatno da ovdje postoji i interes Rusije, jer bi ovo bio najispupčeniji aerodrom koji bi štitio ruske interesne zone, na samo par kilometara od NATO-a (Hrvatske i Crne Gore), najbliži Italiji. A ako je Rusija ta koja bi zbog toga investirala u aerodrom i ja bih tada rekao da mi treba aerodrom sa ogromnom pistom i terminalom za pola milijuna putnika. Why not, ako netko drugi plaća? No, nitko ne spominje geostratešku važnosti, čak ni eventualnu vojnu funkciju aerodroma, još manje eventualni interes vojnih sila. Pa je ovo čista spekulacija. Realna? Jest, no ipak je daleko realnije da se ovdje samo radi o predizbornim obećanjima ili ludilu poput Morave u koji će se ukucati nekoliko desetaka milijuna EUR radi političke promocije, potom još 2-3 milijuna EUR godišnje da se plate radnici, komunalije, energija, potrošni materijal, logistika i subvencije kompanijama da bi itko uopće odradio pokoji let.

E sad, za razliku od Morave, ovdje Covid-19 ne može biti izgovor, jer su svi planovi i analize napravljeni nakon koronakrize.

Ovi prostori su i prije imali puno previše aerodroma, njih čak 23, od kojih većina nema dostatan promet da bi bila komercijalna, velika većina mora plaćati ogromne iznose kompanijama da na njih lete. Kojeg smisla u tom kontekstu ima gradnja dodatnih aerodroma, poglavito na tek 150 ili manje kilometara od postojećih? Kojeg smisla ima upucavanje stotinjak milijuna EUR u tri aerodroma koji potom neće imati prometa i gutat će bar 5 milijuna EUR godišnje svaki da bi ostvarili bar nekakav minimalni, nedostatan promet, koji nikada neće raditi ni izbliza na komercijalnim osnovama? I to za minijaturno stanovništvo koje gravitira tim aerodromima. Sva ova tri primjera ne graniče sa ludilom, ona jesu ludilo. Potpuno ludilo. Bez ikakve racionalne osnove. Ni najmanje. Ludilo kojim se troše istinski skromni potencijali na nepotrebnu megalomanštinu, političke promocije i istim zapostavlja niz drugih bitnijih segmenata života u koje bi se taj toliko potreban novac mogao utrošiti.

Ne treba svakom minijaturnom mjestašcu aerodrom, ne može svaki kutak zemlje biti povezan aerodromima, te ih se graditi na svakih 150 km. To ne rade ni daleko bogatiji, a kamoli si to može dozvoliti najsiromašniji dio Europe.