analiza napisana: 7.1.2019; autor: Alen Šćuric, analitičar (Zagreb), foto: MZL Zagreb

U posljednja dva članka pisao sam štiklece o aerodromima Europe i svijeta, pa su u zadnjem članku ostali i najinteresantniji štikleci, oni iz regije. Ima tu svega, i mojih doživljaja od prije 30 i više godina, i loših iskustava, ali i pregršt dobrih. Aerodromi regije su napredovali u ovih 30 godina.

Da podsjetim štikleci nisu analize aerodroma, nisu putopisi, oni su opis vlastitog pojedinog doživljaja, neka zgodna crtica o aerodromu. Stoga i ovaj puta pozivam čitateljstvo da sudjeluje u kolumni sa pisanjem vlastitih iskustava. U prethodna dva članka vaši komentari su bili prezanimljivi i bio je istinski užitak čitati ih. Stoga očekujem u ovom posljednjem članku još brojnija i zanimljivija iskustva iz vlastite kuće.

Od 23 zračne luke regije nisam bio na njih 6, u Portorožu, Rijeci, Lošinju, Braču, Tuzli i Prištini, pa se njima ispričavam što ne mogu napisati štiklece i o njima, no uvjeren sam da će čitatelji to obilno naknaditi. Ali zato sam letio iz tri aerodroma i jednog heliodroma koji nemaju redovnog prometa i tamo doživio posebna iskustva.

Ljubljana

Mnogo priče me veže uz Ljubljanski aerodrom, ali ni dan danas se ne mogu oteti dojmu da je to majušni aerodromčić puno premalen za regionalni hub Adrije i za značaj koji bi taj aerodrom mogao i trebao imati za Ljubljanu i Sloveniju. Nekada sam bitno više letio iz Ljubljane, no od kada je Zagreb dobio toliko mnogo novih linija i konekcija letenje iz Ljubljane mi je postala vrlo rijetka praksa.

Moj prvi doživljaj ljubljanskog aerodroma je bila fasciniranost sa DC-6 u starim bojama Adrije, izložen ispred terminala. Koliko puta sam se penjao po stepenicama iza krila aviona, razgledavao ovaj fascinantan povijesni izložak sa svih strana, naslikavao ga i istinski mu se divio. Ambijentu aerodroma pridonose i okolne planine, posebno zimi kada su zabijeljene. Istinski alpski ugođaj koji vas ne može ostaviti ravnodušnim.

No, sam terminal to nikako nije. Ima on svog šarma, posebno povijesne letjelice koje vise sa krova. No, terminal je premalen, neudoban i prilično klaustrofobičan. Dok smo pratili Doris Dragović na Eurosong sjećam se da je stotinjak ljudi ekipe moralo sve obaviti ispred terminala jel ispred međunarodnih odlazaka (kontrole putovnica) je bio toliki kaos sa putnicima da se nije moglo obaviti baš ništa, a kamoli protokolarni ispraćaj, snimanja izjava isl.

No, zato na Ljubljani sa sigurnošću možete računati da ćete obaviti go-show. Nije da to ne možete obaviti i na drugim zračnim lukama, ali u Ljubljani to je vrlo jednostavno i na to stvarno možete računati. Go-show su putnici koji nisu uspjeli kupiti kartu za željenu destinaciju, pa uzimaju alternativni aerodrom, a na stand-by su na željenom aerodromu. Po dolasku na aerodrom uspiju zamijeniti karte za željenu destinaciju, dočim se na rezerviranoj otvara slobodno mjesto. 1999. sam tako trebao putovati iz Ljubljane u Skopje, no kako nije bilo mjesta na traženom letu uzeo sam dvije karte za Ohrid, ali sam po dolasku na aerodrom stavljen na stand-by za Skopje, što mi je i 20 minuta prije leta potvrđeno radi dva putnika koji se nisu pojavili (no-show). U Ljubljani je 20 minuta prije leta bilo dovoljno da nam izmjene kartu, obave čekiranje, da prođemo sve kontrole i uđemo u avion za Skopje. Na velikoj većini aerodroma 20 minuta prije leta možete samo mahati putnicima koji odlaze prema zrakoplovu.

Zagreb

Čitatelji će me ispričati što ću o Zagrebu napisati toliko više nego o ostalim zračnim lukama, ali sa ovog aerodroma sam ipak imao veliku većinu svojih letova, njih više stotina, a letim sa njega od 1986. godine, pa sam proživljavao dobar dio njegove povijesti. Konačno moj korni business je napravio to da sam na ovom aerodromu imao skoro 400 profesionalnih projekata, te bio glavna i odgovorna osoba organizacije nekih od najvećih događaja u povijesti ove zračne luke. O novom terminalu neću pisati jel sam o njemu pisao sa pozicije struke, no i sa pozicije putnika, kao i o njegovom stanju godinu dana nakon otvaranja.

Stari terminal bio je svjetlosnim godinama iza ovog novog. On je bio istinski terminal iz šezdesetih, više puta nadograđivan i preuređivan. No, kada pogledate filmove ili fotografije iz osamdesetih shvatite da je on u devedesetima i počekom tisućljeća ozbiljno preuređen, da više nije imao onaj retro štih sa drvenim oplatama i jeftinim pločicama, te da je funkcionalno bitno preuređen (npr. spajanje bodičeka za domaće i inozemne letove). Ipak terminal je bio puno premalen za zagrebački promet, a i kontejnerski stil u dobrom dijelu terminala nije se moglo sakriti postavljanjem atraktivne rasvjete i modernijih materijala. Stoga je neupitno da je novi terminal bio nasušno potreban i hvala bogu da se konačno, iako bar 10 godina prekasno, i pojavio.

Ipak srce me boli nad činjenicom da je stari terminal potpuno napušten. Ne koristi se baš ništa od njega. Čak ni novo napravljeni terminal generalne avijacije. Kada sam radio dva velika projekta dočeka nogometne reprezentacije i Davis cup pobjednika sa stare (zapadne) stajanke (aprona) predložio sam da stotine ljudi u dočeku koriste stari terminal (toaleti, presvlačenje, okrjepa, logistika) no rečeno mi je da se to ne može realizirati pošto se već više od dvije godine niti ne čisti niti koristi, pa je u lošem stanju. Plan je bio da se dio starog terminala pretvori u cargo terminal, što Zagrebu i te kako treba, jel stara cargo infrastruktura je puno premalena za današnji promet, a kamoli za neki značajniji rast. Dio terminala se trebao pretvoriti u urede uprave, i to onaj istočniji dio koji je naslonjen na sadašnju upravnu zgradu. No, više o tome u posebnom članku koji će izaći uskoro.

Bit ću onako iskren, a čujem to od mnogih ljudi koji su bili redovni putnici sa starog terminala. Ovaj novi je wow, neusporedivo udobniji, veći, moderniji, praktičniji. No, onaj stari je bio nekako „naš“. Nekako smo ga svi kritizirali i pljuvali, a zapravo smo ga voljeli. I da, iskreno mi nedostaje. Svako toliko kada dođem tamo po poslu, malo sa nostalgijom škicnem u njega.

Puno mojih priča je vezano uz Zračnu luku Zagreb. Jednom prilikom sam predao aktovku na bodiček i policajac (tada su još oni radili kontrolu) me pitao da mu ju otvorim jel nešto vidi u njoj. Kod otvaranja ništa nije pronašao. Pa ponovno skeniranje i kaže on meni „gle Alen, svi te ovdje znamo, ali da nisi ti dobio zadatak da pokušaš prenijeti nešto radi interne kontrole, tu unutra ima žica i elektroničkih sklopova“. I onda sam shvatio da sam uzeo pogrešnu aktovku, onu koja ima u sebi sakriveni šoker (struja strese onog tko ukrade aktovku i udalji se sa njom par metara). Majke mi, na ekranu je izgledalo kao da prenosim atomsku bombu. Samo kao opaska, danas bodiček rade zaštitari Securitasa. Nevjerojatno ljubazni i susretljivi ljudi, uvijek spremni pomoći, krajnje profesionalni i komunikativni. Temeljem svog ogromnog iskustva stvarno mogu reći da su zagrebački bodiček djelatnici najljubazniji i najsusretljiviji od svih svjetskih zračnih luka. Osjetno poboljšanje usluge spram ukočenih i mrkih policajaca.

Prvi veliki projekt u Zračnoj luci Zagreb (ZLZ) bio je onaj 2. svjetskih vojnih igara. Tada je moj tim dobio jedan ured od 30-tak kvadrata na 1. katu kod međunarodnih dolazaka, iznad tadašnje banke. Iskreno tamo smo boravili po 20 i više sati odjednom, pa smo imali i hladnjake za hranu i piće, kuhali smo si kavu, a imali smo čak i krevete za odmor. Dva dana sam tamo i prespavao jer se nisam stigao vratiti kući. Radili smo svašta nešto, od selektiranja grupa, do vođenja putnika na njihove autobuse ispred terminala, rješavali probleme izgubljene prtljage, sređivali vize na aerodromu, papirologiju za oružje. Imali smo dva šaltera za kontrolu putovnica samo za sudionike ovog natjecanja. No, još veći kaos je bio u odlascima. Moje mažoretkinje su doslovce svojim tijelima i spojenim rukama radile živi štit te prolaz do autobusa kako putnici ne bi otišli u pogrešan autobus (samim time i avion), a pošto su se koristili baš svi gateovi koji su na starom terminalu bili vrlo blizu jedan drugom na nekih 4-5 metara, dok bi autobusi bili poslagani i u tri reda. Međunarodni odlasci su bili toliko nagruvani da smo doslovce morali preskakati preko ljudi koji su sjedili i čak ležali na podovima. Avioni su kod dolazaka doslovce iskrcali putnike i odlazili na stacionar u Pulu, prvi i jedini puta do sada civilni avioni su bili postavljeni i na vojnoj stajanci Zračne luke Zagreb. Nevjerojatan projekt i velik ponos što smo sve to uspjeli ishendlati bez prevelikih problema.

Moja ekipa je hendlala sudionike gotovo svih europskih i svjetskih prvenstava do sada koji su prolazili kroz ZLZ. Mogao bih napisati cijelu knjigu o tim događajima, o tome kako su se australski vaterpolisti preskidali iz kratkih hlača i japanki u zimsku odjeću, kako su kubanski rukometaši prvi puta vidjeli snijeg i grudali se ispred terminala, kako je Europska vaterpolska asocijacija zaboravila da treba ocariniti sat koji se dodjeljuje najboljem vaterpolisti pa smo to riješili brzo i efikasno (ne pitajte me kako), kako je carini palo na pamet da ocarini pokal osvojenog jednog velikog natjecanja prije nego sportaši izađu iz aviona pred masom ljudi i kamera, kako je njemačka stolnotenisačica izgubila putovnicu i osobnu kartu pa smo joj u dva sata sredili ulazak bez dokumenata, kako se izgubio autobus koji je trebao doći po jednu reprezentaciju pa ih je trebalo zabavljati u kafiću uz piće i jelo na račun Saveza te da odu zadovoljni nakon sat vremena, kako je UEFA „zaribala“ sa predsjednikom Afričkog nogometnog saveza koji je imao diplomatsku putovnicu države koja nije imala diplomatske odnose sa Hrvatskom pa mu je trebala viza, a prije nego su švicarski administratori UEFA izvršili masovno samoubojstvo radi tog privida, mi smo u samo 15-tak minuta riješili da dobije vizu na aerodromu a da ni sam nije znao da ju je dobio dok je popio kavu u VIP loži, kao i stotine drugih nevjerojatnih pričica.

Koliko smo tek izgubljene prtljage, posebnih zahtjeva VIP osoba (privatni avioni, dodatne usluge, promjene planova puta isl.), rerutiranih putnika izgubljenih po zračnim lukama Europe i promjena njihovih daljih transfera, viza i drugih dokumenata sredili u Zračnoj luci Zagreb. Koliko smo jubilarnih putnika i novih letova dočekali. Malo je reći da sam na ZLZ kod kuće i da sam sa dobrim dijelom operativaca na ti.

Ipak najveći šok mi se desio kada sam pokušao pomoći Michelu Platiniju za kojeg sam bio zadužen tijekom njegova posjeta Hrvatskom nogometnom savezu a tijekom kandidature za predsjednika UEFA-a (bio predsjednik 2007-2015). Prilikom odlaska policija se baš namjerila njega intenzivnije pretražiti. Pa sam mu želio pomoći oko brojnih stvari nakon bodičeka i u toj žurbi mi je ispao njegov mobitel i rasipao se u tisuće komada. Tada sam bio ozbiljno u depresiji radi toga, a danas na to gledam kao „tko se može pohvaliti da je razbio mobitel predsjednika UEFA-e?“.

Radili smo mi i razno-razne dočeke sportaša koji su osvajali najbolje medalje na prvenstvima, među kojima Janicu i Ivicu Kostelić, vaterpoliste, rukometaše, dva puta Davis cup osvajača, GNK Dinamo, atletičare, gimnastičare, košarkaše, brončane nogometaše sa Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. No, doček srebrnih nogometaša sa svjetskog prvenstva koji sam kao glavna i odgovorna osoba za doček u Zračnoj luci i povorku do Trga bana Jelačića organizirao prošle godine bio je kruna moje karijere. Stotine ljudi u organizaciji, abnormalna logistika, nevjerojatna požrtvovnost svih službi od zračne luke, preko sigurnosti, policije, prijevoznika, novinara idr. napravili su to da je sve prošlo bez većih problema. Moram priznati da sam tek kasnije shvatio da sam propješačio 50 km od čega dobar dio na stajanci Zračne luke Zagreb, te dobio sunčanicu, što me skršilo tek kada sam prvi puta sjeo nakon ponoći. No, ne možete ni pretpostaviti koji je dobar osjećaj kada pedesetak policajaca na motorima i automobilima uvježbavate kao školarce za dolazak na poziciju kod aviona. Hahaha, svaki puta kada će mi neki policajac napisati kaznu sjetit ću se toga i imat ću smiješak na ustima.

Split

I sa ove zračne luke sam se puno naletio. Ako vas Ljubljanski ambijent ostavlja bez daha ovaj splitski je još jači. Sa jedne strane planina, sa druge more koje možete vidjeti iz terminala. OK, pogled ubija gusto naselje, te neugledna i pretrpana lokalna cesta, ali još uvijek ugođaj jest izuzetno dobar.

Split još uvijek nema paralelne rulnice, što je istinski neprihvatljivo za aerodrom od preko 3 milijuna putnika. Tako da se avioni po slijetanju okreću na kraju piste i potom po istoj rulaju do izlaza na stajanku. Iako putnicima to može biti stanovita egzotika i doživljaj ovo osjetno usporava operacije i smanjuje kapacitet aerodroma, posebno u subotu kada je pritisak na slotove ogroman, ne traži se slot više nego deseci slotova više. Stoga se ne mogu načuditi da splitski aerodrom petkom i subotom ne radi bar do 2 sata iza ponoći. Iskreno to ne bi bilo dovoljno za rasterećenje pritiska koji ovaj aerodrom ima u top sezoni (većina kompanija ipak želi letjeti tijekom dana), ali bi ipak donekle pomoglo i omogućilo kompanijama, posebno leisure, charterima, business i generalnoj avijaciji da postave svoje letove kasnije, a što sada nije moguće. Ovo je sada moguće uz prethodnu najavu i pod posebnim uvjetima, ali bi morala biti redovna praksa.

Transfer u Splitu je improvizacija, krajnje neprihvatljiva improvizacija. Na mom posljednjem letu iz Londona preko Splita za Zagreb, ali i nekim drugim sličnim letovima koje sam imao preko ovog aerodroma bio sam prilično frustriran. Prvo, nemate ni najmanje ideje što trebate raditi, da li uzeti prtljagu i potom ići na domaći gate, ili samo proći kontrolu putovnica, a prtljagu ćete podići u Zagrebu. Što je najgore nema nikoga da vam tu informaciju pruži. Iako postoji neki minijaturni transfer šalterić, tamo nema baš nikoga. Osoblje carine je vrlo neljubazno i odgovara vam da oni nisu šalter za informacije, pa vas pošalje van međunarodne zone da dobijete informaciju. Uz to sam morao dobiti i novi boarding pass, jer to nije bilo moguće dobiti u Londonu (ne znam zašto). Ovo, na žalost, ne možete napraviti unutar međunarodnih dolazaka! Najveći problem je bio povratak u međunarodnu zonu gdje sam ipak morao ići po prtljagu. Em ne možete unutra dok vam netko ne otvori, em nemate koga kontaktirati pa stojite dugo vremena vani (u nadi da vam neće promaknuti konekcija), em vas carinski djelatnici još jednom počast urlanjem (to je bilo više od galame) jer se vračate. Iskreno sam dobio slom živaca, vratio urlanjem po carinici (moja logika je da su oni samo i isključivo službenci kojeg ja plaćam porezom i ništa više) i donio odluku o izbjegavanju trasfera preko Splita.

Nemalo puta sam bio rerutiran za Split kada se nije moglo sletjeti u Dubrovnik. I ovdje moram pohvaliti djelatništvo aerodroma na kooperativnosti, uslužnosti i efikasnosti. Mislim da im je ovdje dobrano pomoglo iskustvo obzirom da ovakvih rerutiranja zimi ima prilično.

Kafić na prvom katu je vrlo ugodan prostor, no istinski mu fali ponude, posebno hrane, a i osoblje bi trebalo biti bitno ljubaznije. Ne znam jesam li baš imao nesreću nekoliko puta nabasati na ozbiljnu neljubaznost ili je to praksa u tom kafiću, ali tako što si ni jedan aerodrom, posebno u turističkom gradu ne bi smio dozvoliti.

Prostor domaćih odlazaka je malen sa premalo stolica pa gotovo nikada nisam imao prilike sjesti dok čekam ukrcaj u avion. Ovo je vrlo neugodno, a posebno kada polazak kasni. Razumijem da govorimo o samo 40-tak tjednih polazaka ljeti (6 dnevno), i 28 zimi, na letovima za Zagreb, Pulu, Rijeku, Dubrovnik, Lošinj i Osijek, ali ipak bi se u ovaj prostor moglo staviti još nekoliko stolica i bar aparat za piće i grickalice, ako već nema interesa za omanji šank sa jednim djelatnikom, a trebalo bi ga biti.

Vanjski dio aerodroma sa specifičnom futurističkom nadstrešnicom istinski izgleda svjetski i vrlo je ugodan. U jednom mom neputničkom posjetu splitskom aerodromu obišao sam ogroman prostor ispod nove stajanke koji je više nego velik i fascinantan. Tada još nije bio dovoljno iskorišten, ali imam informaciju da se sada koristi u potpunosti.

Ozbiljan nedostatak Splita je povezanost sa cestovnom mrežom. Putnici su osuđeni na pristup lokalnom pretrpanom cestom preko Kaštela, veza sa autoputom je loša, ne postoji više pravaca (samo ta prometnica prema Splitu i na drugu stranu prema Trogiru). Splitske, Kaštelanske i županijske vlasti bi morale hitno poraditi na cesti sa bar četiri trake južno od aerodroma bar na potezu između dva praga uzletno-sletne staze, te iz te prometnice napraviti kraću spojnicu uz prag 05 na Trogirsku cestu u smjeru zapada, te na pragu 23 proširiti prometnicu koja se spaja na Splitsku obilaznicu. Posebno loša prometnica je za autoput A1, koju bi trebalo ozbiljno srediti, ali i bitno bolje označiti. Iako sam ovo prolazio više puta, bar deset puta sam se izgubio na potezu aerodrom-autoput.

Još jedan odlično zamišljen projekt u Split nije realiziran. Naime, samo petstotinjak metara (5 minuta hoda) od terminala nalazi se mol u Divuljama (istočno od Divuljske helikoperske baze). Ideja je bila da bi sa ovog mola brzim hidrogliserima splitski aerodrom bio povezan sa najvećim otocima koji gravitiraju Splitu (Brač, Hvar, Lastovo, Vis, Korčula i Šolta). Na tom prostoru su do nedavno slijetali hidroavioni ECA-e. Ovako bi putnici mogli iz aviona za samo par minuta na brod za otoke, a takvih putnika ima i te kako mnogo. Današnja alternativa je spora (pretrpanom prometnicom autobusom do Splita, pa na brod u splitskoj luci), neudobna i sa nedovoljno konektiranih frekvencija. Bio bi to ogroman iskorak za Split, ali i rasterećenje splitske brodske luke. Nikako mi nije jasno zašto se ovaj odličan projekt ne uspijeva realizirati. Iako je za 2019. po prvi puta napravljen brodski vozni red koji prati avionske linije i prezentiran na Sajmu u Londonu, a prema inicijativi ministra turizma, ipak još uvijek projekt linija iz Divulja nije odmakao dalje od želje da se o tome razgovara.

Sadašnji terminal je puno premalen za promet koji ovaj aerodrom ima i istinski treba čestitati djelatnicima i upravi što uspijevaju 3 milijuna putnika ishendlati preko njega. U svakom slučaju ljeti su gužve ogromne, velik broj putnika stoji i izvan terminala. No, začuđujuće je kako osoblje koristi apsolutno svu infrastrukturu, svaki dio aerodroma, opremu, te koliko su efikasni. Split za isto treba dobiti istinske čestitke.

Zadnji puta sam na Splitu bio prije par dana, i izgradnja novog terminala istinski dobro napreduje. On će biti gotov do ljetne sezone ove godine. Zabrinjava jedino činjenica da će kapacitet Splita tada biti tek 3,5 milijuna putnika, što će Split dostići do 2020. To znači da aerodrom mora doslovce krenuti sa daljnjim proširenjem čim otvori novi terminal. Jako me razveselilo da će nadsrešnica na prostoru ispred aerodroma biti u stilu ove na starom terminalu što će pojačat dojam ovog arhitektonski vrlo upečatljivog detalja. Terminal izgleda lijepo, raskošno i moderno. Ogroman pomak u zračnoj luci Split.

I za kraj jedan detalj. Hrana na splitskom aerodromu je konfekcijska i slab je izbor. Stoga ako imate bar dva sata vremena između letova u Kaštelima, na desetak minuta taxijem od aerodroma, imate dva izbora. Prvi je izuzetno dobra konoba „Intrada“ u Kaštel Novom, sa brojnim morskim specijalitetima i dobrim izborom riba. Drugi je restoran „Baltena škola“ u Kaštel Kambelovcu sa mesnim specijalitetima i odličnim janjećim odrescima na žaru. Ni u jednom nećete požaliti. Ili pričekate da ja ponovo dođem napraviti kotlovinu za kolege na aerodromu.

Dubrovnik

Split je fascinantnog okruženja, no Dubrovnik ima još i visoke borove i onaj miris bora i slane vode koji vam nikada ne izađe iz nosa, a koji osjetite čim izađete iz terminala bez obzira na ispušne pare brojnih aviona i automobila.

Nakon Zagreba, Dubrovnik mi je aerodrom na koji sam najviše puta sletio i poletio, ukupno stotinjak puta. Nemalo puta sam slijetao u kokpitu. Do sada sam iz kokpita promatrao Zagreb, Split, Osijek, Zadar, Varaždin, Lučko, Sarajevo, Paris, London, Frankfurt, Beč, ali Dubrovnik je istinski nešto posebno među tim zračnim lukama. Prilaz nad dubrovačkim starim grdom, more i otoci, planine sa lijeve strane, nizak prelet nad Cavtatom i dvadesetak metara visoko nasipan prag 12, stvarno malo koga mogu ostaviti ravnodušnima.

Bez obzira što je novi terminal dovršen, Dubrovnik je još uvijek ogromno gradilište. Gradi se na manevarskim površinama, ali i na prednjem dijelu, te parkiralištu (nova garaža). Sve je puno strojeva, ruše se brda, promet je potpuno reorganiziran i dosta se teško u tome snaći. No, sve je bolje od onog kontejnera koji je par godina tijekom izgradnje terminala glumio odlazni terminal, a danas je cargo. Nedostatak prozora i kontejnerska struktura su mi istinski stvarali loš dojam, posebno ona klaustrofobična prostorijica za domaće odlaske.

Danas je novi terminal nešto potpuno drugačije. Iskreno, dio sa check in šalterima mi se ne sviđa, plafon je puno prenizak i to stvarno ozbiljnu tjeskobu. Ali zato je odlazni dio vrlo ugodan, kako u dijelu kafića, tako i pripadajuće dobro opskrbljene trgovine.

Upravna zgrada je dobrih 10 minuta forsiranog hoda, jer su je preselili iz neadekvatnih prostora u bivšu zgradu Dubrovnik Airlinesa. Vrlo ugodan prostor na rubu zračne luke, bez buke terminala i u miru borova. Istinski ugodno mjesto za popit kavu. Iako me srce zaboli kada tamo vidim Piper PA-31 Navajo C koji već 12 godina stoji uz upravnu zgradu. Ovaj prekrasni 6-seater je pripadao bankrotiralom Air Adraticu, a od 2006. godine više nema svjedodžbu o plovidbenosti. Kako ga sud nije uspio prodati on i dalje stoji uz upravnu zgradu i nas entuzijaste, ali i management Zračne luke Dubrovnik, čini depresivnima.

Zračna luka Dubrovnik ima i jednu specifičnost, nevjerojatnu atrakciju. Ispod same luke je Đurovića špilja koja je uređena stepenicama, osvjetljenjem i oznakama, a posjetitelji aerodroma je mogu posjediti te uživati u njenoj istinskoj ljepoti (do ožujka ove godine zatvorena radi radova na pisti).

Na jednom kongresu, u svom uvijek duhovitom nastupu, tadašnji direktor Zračne luke Dubrovnik Roko Tolić je izjavio „kada mi netko kaže kako smo veliki zagađivač ja mu pokažem ekstradjevičansko maslinovo ulje koje proizvodimo sa vlastitih maslinika unutar ograde zračne luke i pitam kako tako nešto može rasti unutar velikog zagađivača“. Odličan marketinški potez. Svaka čast!

Jedan od velikih problema Zračne luke Dubrovnik je bura, posebno zimi. Nemalo puta sam zapeo u Dubrovniku radi nje. Posljednji puta sam bio i poprilično razočaran što na aerodromu nije bilo ništa za jesti u kasnim satima iako smo morali prilično čekati avion iz Frankfurta koji je zbog bure ozbiljno kasnio, pa samim time i naša veza za Zagreb. Uz previše vremena i puno prepraznog trbuha krenuo sam obilaziti magistralu u nadi da ću pronaći nešto za jelo. I naletio sam, preko puta benzinske stanice, na šupu u koju inače ne ulazite, za koju vam samo od gledanja treba antitetanus. Montažni objekt, sa platnenom nadstrešnicom i desetak različitih stolica te 2-3 nekakva stola. Joj! Ali glad ne pita. Konačno hrabrost mi je ulijevalo brdo aerodromskih radnika, te djelatnici hitne pomoći Dubrovnik koji su došli na gablec. Kada smo probali hranu, udavili smo se koliko je bila ukusna. Nakon toga sam više puta išao tamo na hranu, a jednom sam naručio i 300 obroka za moju grupu iz tog restorančića.

Još veći problem dubrovačkog aerodroma je prometnica koja povezuje aerodrom sa gradom. Jadranska magistrala na ovom dijelu je pretrpana kako lokalnim prometom (to je jedina prometnica koja povezuje brojna mjestašca Župe Dubrovačke, Cavtata, Ćilipa, Gruda idr.), tako i tranzitnim prometom za Crnu Goru i Albaniju. Brojni automobili, abnormalno puno prigradskih i turističkih autobusa ali i kamiona ovdje prometuju. I zimi je ova prometnica zagušena, a ljeti do Dubrovnika treba i preko sat vremena puževim korakom. Rješenje bi bilo ili širenje postojeće prometnice na četiri trake ili autoput sa sjeverna strane aerodroma koja rasterećuje magistralu i odvaja tranzitni promet od lokalnog. Autoput bi napravio da bi se od Dubrovnika do aerodroma (20-tak km) dolazilo za 10-15 minuta umjesto sadašnjih sat i više vremena u sezoni. Ovo je istinski krucijalni problem aerodroma.

Jedna od velikih prednosti Dubrovnika je predani management. Ljudi se istinski trude, pa čak i osobno rješavaju pritužbe putnika, čak i kada nisu njihova pogreška. Posebna pohvala ide Marini Hinić, station managerici Croatie airlines na Zračnoj luci Dubrovnik, koja je istinski čarobnjak i dobra duša ove poslovnice. Ona i njena kolegica Ines Baničak Vuk u Zagrebu su dvije osobe kojima su istinski treba diviti na sposobnosti i požrtvovnosti, te nevjerojatnu strpljivost sa putnicima. I vječnom smiješku na usnama.

Beograd

Na Beogradski Surčin, ili danas Nikola Tesla sam sletio prvi puta 1988, a uz stanku devedesetih sada na njega letim par puta godišnje.

Aerodrom je zapravo isti kao i prije 30 godina. Jest da je donekle ušminkanog interijera, ima i nešto novih sadržaja (u SFRJ nije bilo Victoria’s Secreta), no to je isti aerodrom. Jedina velika je promjena to da je u vrijeme bivše države Beograd imao veliku zonu za domaće letove, a toga danas više nema.

I iskreno Beogradu ne treba bitno više u ovom momentu. Njemu treba unutarnja reogranizacija, poboljšanje usluga, dogradnja gateova (do C10), obnova preostalog dijela aerodroma (posebno gateova A6-A10 koji su ostali u šezdesetima), nadogradnja trećeg kata, ušminkavanje vanjskih fasada i kvalitetnije usluge. Time bi aerodrom dobio kapacitet za 10 milijuna putnika. Glavna zamjerka je nabacanost trgovina, ali kao što sam pisao u članku „Kako će Vinci upravljati Beogradom“, francuzi će to prvo promijeniti. I to vrlo brzo.

U tom kontekstu će i micanje bodičeka sa svakog gejta biti jedna od prvih poteza Vancia. Bogu hvala. Istinski zastario model, nepotrebno skup i krajnje iritantno za putnike jer kad jednom uđete u čekaonicu nemate ništa za kupit, čak ni toaleta. A ako avion kasni, frustracija se ozbiljno povećava.

Problem je i potpuno kaotično zaustavljanje pred terminalom. Staje tko hoće, kako hoće i koliko hoće. Zapravo je stvar policajca i njegova slobodne procjene koliko će vas tolerirati, pa tako neki moraju otići odmah, a drugi se mogu stati ukoso i boraviti dva sata. Puno zastario sistem. Iako smo svi sa negodovanjem reagirali na postavljanje rampi ispred starog terminala ZL Zagreb pokazalo se da je to zapravo dobro i pravično rješenje. To je preneseno i na novi terminal. 10 minuta je više nego dovoljno da se ljudi iskrcaju i pozdrave. I više nema gužvi i kaosa.

I jedan savjet. Ukoliko je red za policijsku kontrolu na T2 ogroman, a bio sam svjedokom kada je red bio sve do pokretnih stepenica, jednostavno otiđite na T1 kontrolu koju ćete proći bitno brže, a imate pristup na sve gateove kao i sa T2.

Toaleti na Aerodromu Beograd nisu nešto čime bi se aerodrom trebao ponositi. Posebno u podrumu T1, prilaz je vrlo neugodan, čak i pomalo jeziv. Pohabanost i čistoća WC-a stvarno nisu na novou na koji su naučeni putnici na europskim aerodromima. I iskreno se nadam da će Vinci to prvo promijeniti.

Iako me u jednom momentu oduševilo širenje usluga Aerodroma Beograd, posebno Hleb i kifle. No, na posljednjem letu sam bio izuzetno razočaran. Bio sam vrlo gladan i planirao pojesti nešto prije leta. U restoranu desno od policijske kontrole imaju samo pizze i tjesteninu. A ja ne jedem ugljikohidrate. Na pitanje gdje se može pojesti nešto drugo rečeno mi je „nigdje“. Imao sam dobra iskustva sa jelom u prostoru prije policijske kontrole na 1. katu Terminala 2, ukusno i dobar izbor, no dobar dio putnika ima naviku prolaziti odmah kontrolu pa jesti u međunarodnoj zoni. Tamo mora biti restoran sa većim izborom. Sjećam se da je u tom restoranu prije bilo daleko više ponude. Inače već peti puta gospođa na šanku uz taj restoran djeluje kao da ju netko prijeti puškom da radi na šanku. Spora, odbojna, zaboravna, aljkava, nekoliko puta se i izderavala na kolege pred mušterijama. Istinski ne razumijem što ona tu radi? Sve skupa vrlo čudno za Dufry, svjetski brend broj 1 među aerodromskim uslugama.

Kada na ovo iskustvo dodate da se nisam uspio chekirati na self check-inu jer, kako mi je rekla gospođa koja je tamo na usluzi, „automati se baš ne snalaze sa našim dijalektičkim znakovima“.  Za ne povjerovat, pa zar stvarno u zemlji koja u imenima ima toliko š, ć, č, ž i đ, smije biti takav problem? Nakon izgubljenih 10 minuta išao sam u predugački red i čekao preko sat vremena. Moram priznati da mi je Beograd inače jako drag, ali da mi je posljednje iskustvo istinski bilo frustrirajuće.

Još jedna stvar je vrlo odbojna u Beogradu. Policijski službenici su vrlo neljubazni, mrki, odbojni i neprofesionalni. Da se razumijemo, malo je policajaca koji se smješkaju i ljubazni su. Beogradski nisu toliko odbojni kao njemački policajci na kontroli putovnica, ali ovi beogradski ipak spadaju među najodbojnije u Europe. Za razliku od njih ovi na cestovnim prijelazima su izuzetno ljubazni i dragi. Izuzetno. Pa se pitam, kako je to, do vraga, moguće? Zar ne bi svi trebali biti jednako ljubazni, ili bar ovi na aerodromu na koje dolaze putnici višeg statusa. Naravno, ovo nije stvar aerodroma, nego ministarstva unutarnjih poslova, ali netko bi morao napraviti nešto po tom pitanju.

No ipak je najlošija stvar u Beogradu silovanje putnika od strane taxista. Nešto što je npr. Niš uspio zauzdati. Iskreno nije mi jasno kako to aerodromska uprava i policija nisu uspjeli riješiti. I isto stvara lošu sliku aerodroma Beograda.

Pozitivna strana Beograda je svakako loža Air Serbije. Ona samog aerodroma je prosječna, no ona Air Serbije je stvarno vrh usluge. Udobna, ukusna, velik odabir hrane i pića. Daleko iznad nivoa koji očekujete za jednu kompaniju sa 2,5 milijuna putnika.

Aerodromu tog kalibra istinski nedostaje hotel. Ipak broj i ponuda trgovina je iznad one drugih zračnih luka u regiji. Nije nešto pretjerano posebno u komparaciji sa zračnim lukama Europe, ali je ipak bitno veća nego ostalih zračnih luka u regiji. Beograd ima i najviše zračnim mostova, Bitno više od bilo kojeg drugog aerodroma u regiji, duplo više od Zagreba. Većina letova operira sa zračnim mostova, tek pokoji turboporp sa bus gateova. Ipak, obzirom na regionalne avione koji slijeću u Beogradu, aerodrom treba poraditi na većem broju bus gateova.

Beograd je i jedini aerodrom u regiji koji osim otvorenih parkirališta ima i parkirnu garažu. Velika pomoć putnicima su i aparati za mijenjanje novca. Brzi i efikasni, sa dobrim tečajem. Bitno bolje nego mjenjačnice. I ovo nisam vidio na drugim aerodromima.

Izuzetno mi je drago što je obnovljen mural na T1. Istina on je iz nekog drugog vremena i ne uklapa se više toliko dobro u modernistički obnovljen stari terminal, kao što je bio dio nekog drugog vremena i drugog izgleda terminala, a neki od nas ga se i sjećaju iz tog „drugog vremena“. U svakom slučaju detalj i znamenitost koja je morala ostati iznad ulaznih vrata, kao podsjetnik na ta vremena. I ostala je. Bravo! No, T2 je dobio i jedan novi mural, onaj Nikoli Tesli. Futuristički i vrlo efektan.

Zgodan detalj na aerodromu su karuseli za prtljagu na kojima prtljaga izlazi iz prtljažnika Fiata 500. Odličan marketinški trik, nešto što istinski plijeni pozornost i svakako je win-win kako za srpsku tvornicu Fiata u Kragujevcu, tako i za sam aerodrom.

Velika atrakcija Beograda jest Muzej vazuhoplovstva koji je netom uz sam terminal. Iskreno eksponatima na otvorenom displeju treba ozbiljno čišćenje i obnova, ali zbirka jest istinski fascinantna i vrijedna posjeta. U mlađim danima bio sam više nego fasciniran ovim muzejom i njegov stalni gost.

Od dogodovština na Beogradskom aerodromu svakako se sjećam jedne iz 1988. Sletjeli smo iz Skopja u Beograd umjesto u Zagreb i ponuđeno nam je putovanje autobusom do Zagreba, uzmi ili ostavi. Ja, kakav jesam, pobunio sam se i pozvao na ugovornu obvezu da nas prebace na bliži aerodrom (Ljubljana, Rijeka) ili na kasniji let, a uspio sam pobuniti i 50-tak suputnika. U roku odmah došla je milicija, odvela me u aerodromsku milicijsku postaju kao „kolovođu“, i vrlo mi grubo „objasnila“ da bunim narod i radim protiv socijalističkog sustava u „ova teška vremena“ pred raspad države. Nekako su „znali“ i da nisam član komunističke partije, a ni moji roditelji, što mi je samo otežalo situaciju. Iskreno ukakio sam se i bio manji od makovog zrna. Nakon ozbiljnih prijetnji zatvorom, ponudili su mi da se, jer mi je prvi puta, „izvučem“, potpuno zašutim, sjednem u JAT-ov bus Mercedes 202 i drndam se uz jedan sendvič do Zagreba. I napomenu u osobnom dosjeu „sumnjiv na separatizam“. Postao sam separatista jer sam tražio da se ispuni uvjet zrakoplovnog prijevoza. Koja luda vremena, ha? Uz to su naglasili da autobus kreće sa mnom ili bez mene u roku od 5 minuta. Naravno, u bus sam ušao u pratnji dva milicajca da se pokaže sila, uz ljute poglede drugih putnika i spuštene glave ovih koje sam uspio pobuniti za zajedničku stvar. Nikakav povrat novca nitko nije dobio, morali smo potpisati da dragovoljno prihvaćamo bus prijevoz kao zadovoljavajuću alternativu i ne tražimo nikakve dalje kompenzacije. Tko to nije htio ostao je u Beogradu i sam bog zna kako su došli do Zagreba. Tako sam za cijenu avio-karte zapravo putovao autobusom i još bio sretan što sam se „izvukao“ samo uz napomenu da sam „sumnjiv na separatizam“.

Sarajevo

Jednom sam na Sarajevskom aerodromu proveo puna dva dana. Bilo je to dan-dva iza novogodišnjih blagdana 1989. Prvo smo kasnili iz Zagreba nekoliko sati, radi kvara na ATR-u. Umjesto kasno popodne, krenuli smo kasno navečer. Potom smo u Sarajevu otkrili da se kvar ponovio i nakon par sati čekanja na aerodromu smjestiše nas u hotel Holiday Inn, nas 30-tak. Dobio sam sobu sa nekim poslovnjakom i to bračni krevet, pa sam spavao na podu do kreveta. Iduće jutro digli su nas u cik zore, nismo spavali više od 5-6 sati, odveli na aerodrom, jer je iz Beograda trebao doći po nas avion. No, u Beogradu je bila magla, pa smo cijeli dan čekali da rerutiraju neki avion sa neke druge linije umjesto u Beograd za Sarajevo koji bi nas preveo do Skopja. I kada je konačno došao Boeing 727 iz Teherana, ispalo je da posada mora na spavanje. I mi zajedno sa njima. Idući dan, na Sarajevu je bila magla, i naš 727 nije mogao poletjeti. Tek kasno popodne skupili su sve putnike, kojih je tada već bilo poprilično, sa razno-raznih linija koje su u dva dana bile otkazane i dobar dio nas smjestili u taj 727. Plan leta je bio Sarajevo-Skopje-Ljubljana-Frankfurt-London, uz skupljanje usputnih putnika koji su zbog kaosa sa maglom u Beogradu ostali na tim aerodromima. Nakon što smo nakon puna dva dana puta, navečer sletjeli u Skopje, stjuardesa je obavijestila sve putnike da izađu iz aviona radi problema i da će dalje obavijesti dobiti na terminalu. I nitko nije dramio, baš nitko se nije bunio. Sjećam se da nam je JAT omogućio da iz njihovog majušnog ureda na Sarajevskom aerodromu možemo nazvati sve one koje smo trebali obavijestiti da ćemo doći jednom nekada na destinaciju, a kako sam se ja vraćao u vojsku, meni su poruku poslali telexom (faxeva još nije bilo). Naravno, morao sam dobiti službenu potvrdu od JAT-ovog sarajevskog ureda da ne kasnim radi svog hira, nego radi prolongiranja leta. Meni bilo super, dva dana više na civilnoj hrani i smještaju umjesto u vojarni.

Trideset godina kasnije, Sarajevski aerodrom izgleda isto kao i te 1989. Samo što ima rengensku kontrolu prije ulaska u terminal. Nešto stvarno neuobičajeno na našim prostorima.

Ništa na Sarajevu nije veliko. Koji puta to može biti i prednost. Na jednom od putovanja sam ostavio aktovku u djutiću prilikom plaćanja robe koju sam kupio. Na drugim aerodromima bi aktovku konfiscirali i uništili. U Sarajevu je u to vrijeme bio samo naš let za Zagreb i jedan za Istanbul. Prodavačica me brzo pronašla, pitala jel to moja torba i sve je bilo riješeno. Tada mi je bilo drago što je Sarajevo tako mali aerodrom.

Za i iz Sarajeva sam letio JAT-om, Adriom, Croatiom, ali i ATR-om B&H Airlinesa. Ovu posljednju sam namjerno izabrao ispred Croatie, radi egzotike. I danas mi je to još više drago, pošto kompanija više ne postoji.

I mali savjet, taxisti koji su na aerodromu su puno preskupi. Radije naručite neki od taxija (moj izbor broj jedan je Crveni taxi), prošećite stotinjak metara izvan aerodroma na prometnicu koja vodi do aerodroma i tamo će vas pokupiti. Bitno bolja usluga i osjetno jeftinija.

Podgorica

Prvo što primijetite kod slijetanja na Podgoricu su ogromni vinogradi podgoričke Plantaže. 23 km2 vinograda sa 11 milijuna trsova. Najveći u Europi. Sve oko Podgoričkog aerodroma je u vinogradima, nepregledno polje vinograda. Kada sletite vidite vojni dio aerodroma, te stacionirane F-100 Montenegro Airlinesa, koji više ne lete i poredani su u kolonu jedan iza drugog.

Stajanka je velika, što se ne može reći za terminal. Terminal je prilično malen, sve je prilično natiskano, a gužva velika. Jednom sam imao priliku posjetiti i upravnu zgradu koja je prije bila terminal i iskreno se pitam kako su tamo mogli opsluživati putnike, pa to je tek minijaturan prostor.

Aerodrom sam doslovce proletio u dolasku, jel sam imao VIP status pošto je avion kasnio a čekali su me na sastanku visoki političari Crne Gore. Zemaljska stjuardesa me izdvojila na stepenicama aviona i provela ekspresno kroz sve kontrole i terminal. Iskreno, zbog toga mi je djelovao još manji nego što je. Kod odlaska sam upoznao sve sadržaje aerodroma. Ima on sve, i simpatičan duty free, i kafić, i čekaonicu. Ali sve je malo i prepuno ljudi. Ipak terminal je ukusan i funkcionalan.

Dogodovština koja mi se desila na Aerodromu Podgorica je za nepovjerovati. Kako sam imao sastanke do zadnjeg časa i pratio me jedan od visokopozicioniranih djelatnika aerodroma nije bilo problema da uđem na avion ako se čekiram samo 30 minuta prije leta. Došavši na chack-in nisu me mogli naći na spisku letova. A ja sam morao doći u Zagreb tog dana, baš morao. Odjurio sam na šalter Air Serbije i uspostavilo se da sam kupio povratnu kartu za pogrešan dan, mjesec dana kasnije. Naime, Air Serbia mi je kod prodaje automatski ponudila let mjesec i jedan dan kasnije od odlaznog datuma (ne idući dan kako sam htio). Kako je mjesec kada sam ja putovao bio jun, a kompjuter mi je ponudio jul (razlika u jednom slovu), nisam primijetio da se radi o mjesec dana kasnije i potvrdio sam datume. Na ispisanoj karti ne vidi se sav tekst, pa se tako nije vidio datum odlaska. Kao da je namjerno. Moram priznati da mi se ta misao vrtila glavom kada mi je djelatnica na aerodromu rekla „e koliko je takvih slučajeva već bilo“. Da se to čovjeku može desiti nakon toliko stotina kupljenih karti. Gospođa na Air Serbijinom šalteru mi je ekspresno izdala novu kartu za malo manje od 100 EUR. Istovremeno prije spomenuti djelatnik aerodroma „nije dao“ zemaljskoj stjuardesi da zatvori check-in. Potom je djelatnica Air Serbie javila novi kod dirketno na check in, isčekirali su mi prtljagu bez mene, a ja sam brzinski plaćao na šalteru kompanije. Na kontrolu putovnica sam ušao 15 minuta prije leta, u avion na vrijeme.

Skopje

Sa Skopja sam više puta letio dok je tamo bio još onaj stari minijaturni terminal. Nažalost nisam imao prilike letjeti od kada se otvorio novi terminal (zadnji puta sam u Makedoniji bio 1999.). No, iz svega što se da pročitati jasno je da je Skopje najviše napredovalo u aerodromskoj infrastrukturi. Jer je od minijaturne šupice prešla na moderan i prostran aerodrom kapaciteta 5 milijuna putnika.

Ipak onaj stari aerodrom sa velikim kosim krovom koji je primjereniji alpskim krajevima imao je nekako dušu. Dala se tamo piti boza, čak je i ekipa kartala u kutu, puno plastičnih stolica iz sedamdesetih, kafić u glavnom holu, sve natiskano, prepuno ljudi. Zapravo je više ličio na autobusni kolodvor nekog većeg grada nego na aerodrom. No taj terminalčić je imao dušu i sve je bilo nekako domaćinskije. Konačno na stajanci su bili parkirani avioni Avioimpexa, MAT-a, ali i niza drugih egzotičnih kompanija. Krajem osamdesetih, naravno, samo domaćih JAT-a i Adrie. Danas samo strane kompanije.

Na Skopju sam imao i jedno traumatično iskustvo, naime, bio sam uhapšen i to od strane vojne policije. Zamislite situaciju u kojoj sjedite u Adrijinom MD-82 i jedva čekate da dođete kući, a stjuardesa vas prozove preko razglasa i zamoli da dođete do kokpita. Vi zbunjeno dođete tamo, a kod vrata vas čekaju tri policajca sa lisicama. Nimalo ugodno, u stvari bilo je ekstremno stresno. Kasnije se uspostavilo da se radilo o grešci, ja samo otputovao idući dan, ali iskreno se nadam da tako nešto više nikada neću proživjeti.

Ostali aerodromi regije

Mariborski aerodrom je zapravo nešto što svakog tko ima doticaja sa zrakoplovstvom čini vrlo tužnim. Velike površine, novi terminal, Aurorina MD-83 koja već skoro čitavo desetljeće napuštena stoji na rubu aerodroma, potpuno prazna stajanka, potpuno prazna putnička zgrada, nema putnika, nema aviona, totalno mrtvilo. Maribor to nikako nije zaslužio. On je dokaz koliko štete za lokalnu zajednicu ljudska glupost, tj. glupost lokalnih političara, može učinit. Nonsensi sa kvazi-investitorima koji su pričali bajke koje može povjerovati samo malo dijete, na koje sam upozoravao kroz brojne članke na Tango 6, napravili su to da je ovaj aerodrom sa ekstremno lošeg pao na još gore, koliko god je to bilo nemoguće. Umjesto da je Maribor iskoristio odbojnost Ljubljane, Zagreba i Graza prema LCC, te postao LCC alternativa ova tri velika grada koji su na samo 60-120 km od mariborskog aerodroma, te bi danas ima barem milijun putnika godišnje. Istinski sam, ali istinski, tužan baš svaki puta kada autoputom prolazim pokraj Mariborskog aerodroma. Tuga je to veća kada vidim nov, moderan i ukusan terminal koji je zamijenio bivši socrealistički, kako zjapi prazan. I pitam se zašto su uzaludno potrošeni silni novci Europske unije i poreznih obveznika. Jer stari terminal je bio puno prevelik za promet koji posljednjih 30 godina ima Maribor, posebno za posljednjih dvije godine od kada ga je preuzeo kineski koncesionar i sveo promet na najniži u povijesti aerodroma. Malo faceliftinga starog terminala bilo je više nego dovoljno za ovo što je u posljednjih godina promet ovog fijaska od aerodroma. Da, Maribor je uvjerljivo najtužnija priča regije.

Osijek je malen, ali izuzetno simpatičan aerodrom. Mir, tišina, tek par zaposlenika, sve malo, blizu, na par koraka, bar koji ima terasu sa stolicama na samoj stajanci. No, terminalčić ima baš sve što vam treba. Uz terminal je kanibaliziran trup Trade Airovom Fokkera F-100. Poseban doživljaj putovanja iz Osijeka je bio let Jetsreamom 31. Ulazite u majušnu igračkicu, oko vas zemaljsko osoblje koje opslužuje avion, a koji kad se postroje tvore dužu liniju nego što je dugačak avion, stjuardesa stoji izvan aviona jer unutra nema mjesta. No, avion taman za Osijek.

Zračna luka Pula izgradila je novi terminal 1989. godine i to sa kapacitetom od čak milijuna putnika. Kako je ova zračna luka 2018. imala 717.187 putnika još ima dovoljno kapaciteta za rast. Na Puli sam doživio jedan vrlo neuobičajan događaj. Kako smo pratili Hrvatsku nogometnu reprezentaciju za Maltu, ukrcali smo se na avion u Zagrebu, sletjeli u Pulu, ukrcali repku i trebali krenuti. No, tada se osoblje ZL Pula sjetilo da nismo prošli kontrolu putovnica. I iskrcalo nas, da brzinski obavimo kontrolu, čak smo i osobne stvari ostavili u avionu. No, nitko nije javio pilotu da nas pričeka. I mi smo tako ostali na Pulskom aerodromu bez ičega, a moje četiri djevojke u uniformi mažoretkinja. Aerodrom, fantomski prazan. Teško je riječima opisati kako je to kad na aerodromu neka baš nikoga ni na šalterima, ni u kafiću, ni na jednoj poziciji. Nasreću, jedan rent’a’car ured je pristao telefonom da mu djelatnik dođe na aerodrom i da nam auto da se vratimo u Zagreb. Osobne stvari smo dobili kasnije u Zagrebu, nakon što se avion vratio. Posebna tlaka je linija Pula-Zadar-Zagreb, kojom put traje oko dva sata. Jednako kao i automobilom. Vrlo demotivirajuće. Ja sigurno više ovakav let koristiti neću.

Aerodrom Zadar je prošao istinsku golgotu tijekom Domovinskog rata. Bio je potpuno srušen i opljačkan. Sjećam se prvih letova nakon ponovnog pokretanja prometa, kada smo na kiši preuzimali prtljagu direktno sa prtljažnika aviona i odlazili prema ogradi, bez da smo i prošli kroz ikakvu zgradu, dok je „odlazni gate“ bila improvizirana kontejnerska prostorija apsolutno neadekvatna za putnički promet pri čemu bi polovica putnika stajala na kiši i vjetru izvan kontejnera radi nedostatka prostora. No već iduće godine Zadar je dobio suvremen terminal, koji se dodatno povećao 2012, tako da sada ima kapacitet za milijun putnika. Aerodrom ima i suvremen i vrlo luksuzan VIP terminal za najbogatiju klijentelu. Zadar ima dvije piste, od kojih na dužu mogu slijetati i manji širokotrupci, dok na kraću mogu slijetati svi uskotrupci. Zadar pamtim i zbog ceste koja je presijecala rulnicu, a koja bi se zatvorila rampom i policijskom patrolom kada je prolazio avion. Fascinantna slika i za putnike aviona, ali i automoble koji su čekali na brkljama. Ova cesta je danas zatvorena, a aerodrom potpuno ograđen.

Zadar ima stajanku za putničke avione, za generalnu avijaciju, a velik dio aerodroma je vojni na kojem osim obije flote protupožarnih aviona (Canadairi CL-415 i Air Tractor AT-802), flote borbenih i flote transportnih helikoptera, HRZ ima stacionirane dvije flote školskih aviona (Zlin i Pilatus), te školske helikoptere, kao i  akro-skupinu Krila Oluje. Stoga je rulanje kroz Zadarski aerodrom istinski doživljaj. Imao sam tu sreću da sam, nakon slijetanja sa transportnim zrakoplovom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva An-32, neograničeno smio obilaziti sve prostore hangara i stajanki vojnog dijela zračne luke Zemunik (93. baza) i istinski sam bio fasciniran.

Iduća čedtiri objekta nemaju redovnih linija ali sam sa njih polijetao i slijetao uz vrlo specifična iskustva. Prvo je 91. Zračna baza Pleso na kojoj sam radio doček jedne od najboljih akro-skupina Frecce Tricolori, a kada smo više sati boravili u kućici u šumarku uz pomoćnu vojnu stajanku samo stotinjak metara uz prag 23 ZLZ. Jedno od boljih životnih iskustava. Drugi puta smo pratili jedan Hercules iz stajanke ispred vojnog hangara. A treći puta smo letjeli sa An-32 i sjećam se „luksuznog“ penjanja u avion pomoću ljestvi na istoj toj stajanci. Prvo dodate prtljagu, a onda se penjete kao da idete na tavan, a ne u avion.

Zračno pristanište Lučko, namijenjeno je sportskim letjelicama, manjim poslovnim avionima i helikopterima, koristi ga Fakultet prometnih znanosti za obuku, Zrakoplovna jedinica specijalne policije MUP-a, a uz njega je baza Eskadrile višenamjenskih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Lučko je bilo i aerodrom Zagreba prije otvaranja Plesa. Iz Lučkog sam više puta letio sa privatnim Robinsonom R44 (Solidum Žužić), te sa vojnim Mi-171Sh. Vojni dio organiziran je strogo vojno sa svim protokolima koje to zahtjeva i čista je suprotnost susjednom civilnom dijelu. Naime, civilni dio je iznenađujuće otvorenog tipa, možete uči i prošetati na gotovo bilo koji dio aerodroma bez da vas itko išta pita. Jednako tako manevriranje na ovom aerodromu znači otvaranje četvorih očiju. Prilazi i zone aerodromu jesu definirani za svaki segment djelatnosti, ali svejedno profesionalni piloti naglašavaju da treba biti ekstra oprezan i vrlo pažljivo promatraju cijeli prosto prilikom polijetanja i slijetanja. Nemalo puta sam čuo pilote kako spominju opasnost od brojnih padobranaca, jedrilica, modelara i manjih zrakoplova. Aerodrom je u prilično lošem stanju, neki objekti su i zatvoreni, ali Lučko ipak daje poseban doživljaj svakom tko je sa njega letio.

Iz Varaždina sam polijetao sa Winairovom Cessnom Citation CJ2+, slijetao sa Prince Aviationovom Cessnom Citation XLS, te kratko sletio i poletio na jednom letu vojnog transportnog helikoptera. Varaždinski aerodrom je 2008. prezentirao projekt otvaranja poslovne zračne luke, koji su u prezentaciji nazivali „Hrvatski Oxford“. Aerodrom ima asfaltnu pistu dugačku 1730 i široku 30 metara i stajanku za 5 poslovnih aviona. Varaždin je samo 85 km od Zagreba suvremenim autoputom (oko 45 minuta), a iz nekih dijelova Zagreba brže se dođe do Varaždinskog aerodroma nego do Zagrebačkog. Osobno sam bio na prezentaciji projekta u kojem se govorilo kako će postojeći hangari biti pretvoreni u takve u kojima će putnici moći iz automobila u avion, te da će dio zgrade biti pretvoren u objekte za zadovoljavanje poslovnih putnika. Također se planiralo investirati 1,6 milijuna EUR u dodatne objekte i infrastrukturu aerodroma. U drugoj fazi projekta planiralo se investirati još 2,5 milijuna EUR. Aerodrom je nudio policijsku i carinsku kontrolu, te niz poslovnih usluga. Nažalost, projekt je, nakon početnih građevinskih radova, 2011. prekinut radi kaznenih (krivičnih) postupaka protiv Patafte i tadašnjeg varaždinskog gradonačelnika Čehoka. Obzirom da je Čehok prošle godine ponovno postao gradonačelnik Varaždina, možda će se ovaj projekt i ponovo pokrenuti. Prije dvije godine sam sletio na Varaždin u helikopteru i mogu reći da je aerodrom pust, a fascinantni objekti, stajanka i pista zjape prazni. Čista suprotnost promociji ambicioznog projekta. Ogromna šteta što se ovaj projekt nije realizirao. Glavna zgrada je prilično oronula, kontrolni toranj je prazan, a jedino što funkcionira su hangari koji su puni sportskih, školskih i poslovnih aviona. Polijetanje i slijetanje na ovaj aerodrom je istinski doživljaj. Šteta što se lokalna varaždinska politika ne može odlučiti što će sa ovim aerodromom pa da privatni kapital, koji joj je višekratno kucao na vrata, pokrene aerodrom sa mrtve točke.

Vojnim helikopterom sam sletio i na heliodrom Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Slijetanje i polijetanje sa heliodroma Ureda Hrvatskog predsjednika svakako je poseban doživljaj. Ambijent je jedinstven poglavito što se heliodrom nalazi na najvišoj točci Predsjedničkih dvora, unutar kompleksa Vile Prekrižje. Sama procedura nije pretjerano komplicirana, a vojna policija osigurava prostor za slijetanje.

Niški aerodrom je izvana obnovljen, ali iznutra je ostao u retro-stilu sedamdesetih (iako je napravljen osamdesetih). Da bi smanjili gužve management je povećao broj check-in šaltera sa 2 na 4 i uvijek je svih 4 otvoreno da se što prije ishendla avion koji je u odlasku. Zbog toga je management odlučio otvoriti još jednu liniju za kontrolu putnika, sa drugim rengenom. No, nakon kontrole dolazimo do puno premalene čekaonice koja je načičkama stolicama (da se smjesti više ljudi), a više liči na učionicu nego na aerodrom. Ovdje uz puno kreativnosti može stati 150 putnika za jedan avion, a Niš ih zna imati dva, pa čak i tri odjednom. Stoga je management aerodroma napravio dvije privremene montažne nadstrešnice. Svaka od njih rješava problem stacioniranja putnika jednog aviona na 10-15 minuta dok se oslobodi prostor čekaonice za dodatni avion (treći). Pod ovim plastičnim nadstrešnicama zimi je vrlo hladno, a ljeti pakleno vruče. Bivši management je imao plan povećanja ovo prostora od daleko kvalitetnijih montažnih ploča, no ne znam hoće li to novi management provesti. I da, potreban je novac da se obnovi vrlo zastarjela unutrašnjost aerodroma. Djelatnici aerodroma u ovim spartanskim uvjetima samo svojim zalaganjem i kreativnošću uspijevaju ishendlati toliko mnogo putnika. Aerodromu je istinski potrebno hitno i kvalitetno proširenje. Iako, obzirom na otkazivanja linija u posljednje vrijeme možda to više i nije tako jako hitno. Ipak glavni štiklec vezan uz niški aerodrom vezan je uz njegov restoran na 1. katu u kojem možete pojesti srpske specijalitete (uštipke, pljeskavice, vješalice, grah isl.). Ogroman izbor, vrhunska hrana, pa ne treba čuditi da veći dio putnika prije leta prezalogaji svoj „zadnji“ obrok u ovom restoranu. Ne smijem zaboraviti i vrhunsku domaću kavu iz džezve. I sad se iskreno pitam, zašto, pobogu, ne mogu takvu hranu jesti na drugim aerodromima u regiji, nego tamo jedem konfekcijsku hranu bez okusa. Svi, ali baš svi na instrukcije u Niš.

Ipak najviše retro aerodrom u regiji svakako je Banja Luka, izuzmemo li modernistički kontrolni toranj. Minijaturan, zastario, zapravo ekstremno retro. I neudoban, sa nedostatkom usluga i trgovina. Kako sam tamo sletio Air Serbijinim A330 aviona je bio veći od terminala. Osobno ovaj aerodrom nisam doživio loše prvenstveno zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti osoblja, no ambijent je definitivno podložan kritici. Obzirom na ambicije ovog aerodroma sa Ryanairom i drugim prijevoznicima, iskreno dvojim da je isto moguće u ovakvim realnostima, te je potrebna ozbiljna obnova i proširenje.

Mostarski aerodrom je još jedan od malenih aerodroma u regiji. I tamo je sve minijaturno, pa se o nekim ozbiljnim trgovinama i uslugama ne može ni govoriti. Ipak blaga klima, okruženje i relativno uređen prostor stvaraju ugodnost tijekom boravka u Mostaru. Mostar ima jedan od najtežih pristupa aerodromu, izazov za svakog pilota, ali i oduševljenje svakog putnika. Kako sam na Mostar slijetao Croatijinim ATR-42 taj doživljaj i nije bio maksimalan, no moram iskustiti slijetanje na ovaj aerodrom u A319 prvom prilikom.

Na Ohrid sam sletio 1989. godine JAT-ovom devetkom. Terminal je bio malen, ali simpatičan. No, okret i slijetanje nad Ohridskim jezerom su svakako jedan od prizora koje nikada neću zaboraviti.

Tivat svoj aerodrom ima na samom moru što mu daje posebnu draž. Terminal i nije baš malen, no za preko milijun putnika koliko ovaj aerodrom ima, on to svakako jest. Uz to terminal je također retro i potrebna mu je obnova. Još više je potrebno urediti okolicu aerodroma. Novi terminal će bitno pomoći u rastu broja putnika i osjetno će rasteretiti stari terminal. Tivat još uvijek radi od zore do sumraka što mu je ogroman hendikep, a instaliranje opreme za operacije noću je, prema izračunu stručnjaka, preskupo, tj. investicija se ne bi isplatila. Avioni u polijetanju sa Tivta idu preko samog grada i tu su vrlo nisko, pa je i buka osjetna. Ovo se posebno odnosilo na prebučne Ilyushine i Tupoleve koji su bili česti gosti na Tivtu. Stoga sam jedan međunarodni događaj koji sam organizirao u Tivtu morao prilagoditi redu letenja. Imali smo jednu osobu koja je pratila stanje na uzletno-sletnoj stazi i kada je vidjeli da polijeće neki od ruskih aviona prekidali smo izvedbe.

Ovime smo završili ovaj mini-serijal o štiklecima sa aerodroma. Iskreno bih želio da čitateljstvo ovaj tjedan još više sudjeluje u svojim iskustvima iz regije, jer nas ona sve i te kako interesiraju.