autor: Ivan Pusineri, dopisnik (Beograd), foto: Adria Airways
Bivša nacionalna aviokompanija Slovenije ima vrlo dugu istoriju i ubedljivo najraznovrsniju flotu u poređenju sa ostalim kompanijama regiona. Zbog ove dve činjenice, tačne podatke je malo teže nabaviti, pa će zbog toga biti uzeta u obzir flota od početka 90ih pa na dalje. Takođe, s obzirom da je kompanija bankrotirala krajem 2019, prvo će se pričati o avionima koji su pre 2019. napustili flotu, a zatim o onima koji su to uradili tokom 2019. Avioni koji su uzeti u kratkotrajnim wet-lease ugovorima nisu uzeti u obzir.
“Istorijska” flota
Početak 90ih Adria je dočekala sa flotom koja je sadržala do tada već zastarele avione, a takođe i najmodernije iz tog vremena. Najstariji članovi flote su bili pet DC9, svi stari oko 20 godina. Dva aviona su 1989. prešla u Eurofly (ćerka kompanija Alitalia-e) za koji su leteli do 2000, kada su demolirani. Preostala tri aviona su prvobitno ostala u kompaniji, zatim su 1991. re-registrovana prvo na privremeni slovenački registar SL-, a zatim na trenutni S5-. Dva aviona su prešla u Cebu Pacific, a jedan je leteo za Avioimpex. Svi su napustili flotu do 1998. Jedan od ovih aviona, S5-ABH, danas stoji polu-demoliran van aerodroma u Manili. Odmah iza DC9-ki, su još pet “naslednika” – MD80-ice. Pet primeraka je letelo za kompaniju početkom 90ih. Avioni su prošli istu proceduru re-registrovanja i do 1995. su svi napustili flotu. Ovi avioni su nakon Adria-e leteli za preko 25 različitih kompanija, među kojima su najzanimljivije; Croatia Airlines, MAT, Avioimpex, Aero Lloyd, TWA, American, Valujet, Spirit, Austrian.
Na suprotnoj krajnosti, Adria je dočekala 90te sa diskutabilno najmodernijim avionom tog vremena u svojoj floti – A320, koji je u tom trenutku tek dve godine u proizvodnji i koji je kompaniji doveo nekoliko titula. Avion registracije YU-AOA je u flotu Adria-e stigao 16.5.1989. i time postao prvi Airbus koji je ikada leteo u Jugoslaviji, a zatim prvi koji je leteo za kompaniju iz Ex-Yu republika. Adria je samim time bila prva i jedina kompanija koja je koristila Airbus-e u regionu do 1998. kada je Croatia dobila svoje prve A320. Adria je toliko poranila sa uzimanjem A320, da su najstariji avioni (YU-AOB/A, tim redom) bili tek 28. i 44. ikada proizvedeni A320, od skoro 12.000 aviona koji su do danas proizvedeni. Naknadno, četiri A320 Adria-e (AOA/B/D/E) su bili jedini A320 na YU- registru do 1992. kada su prebačeni na SL- registar. Prvi sledeći A320 na YU- registru se pojavio čak 22 godine kasnije, dolaskom YU-APG u flotu Air Serbia-e. Adrijinih pet ukupnih A320 je takođe letelo za ogroman broj kompanija, među kojima; Cyprus, TAP, Pegasus, Afriquiyah, Air Malta, DAT. Poslednji avion ovog tipa je flotu napustio 2015. Tri aviona su demolirana, jedan je parkiran, a poslednji je i dalje aktivan i čeka isporuku kompaniji “Lift” kao ZS-GAB. Avion je trenutno star 30 godina.
Od 1998., kompaniji stiže novi tip aviona koji će poduže vreme biti jedini regionalni avion u floti. U pitanju su jedan CRJ100 i šest CRJ200. Nakon Adria-e, ovih sedam aviona je letelo za; Copenhagen AirTaxi, Klasjet, Yamal. CRJ100 je od Adria-e otkupio Bombardier za koga je avion ponovo leteo kao “Testbed”, nakon čega je ostavljen kao trenažni avion u Institutu za Tehnologiju British Columbia-e. Dva CRJ200 su od 2021. u Rusiji u nepoznatom stanju, još dva su demolirana, jedan avion je parkiran 2023. u Hannoveru, a poslednji avion je ostao u Ljubljani kao trenažni avion za aerodromsku vatrogasnu službu. Poslednji avion iz starijih CRJ varijanta je napustio kompaniju 2016. godine.
Predbankrotna flota
Adria je tokom 2019. ostala, barem u teoriji, sa flotom od 20 aviona – tri A319, dva CRJ700, devet CRJ900 i šest Saab2000. Kao što je već poznato kompanija nije dogurala do kraja godine, a neki od aviona u floti nisu ni do polovine godine dogurali.
Svih šest Saab-ova su u vlasništvu Jetstream Aviation Capital-a koji je do kraja 2020. sve avione prebacio u SAD ili Švedsku. Adria je do ovih aviona, htela to ili ne, došla preko neuspele integracije u Darwin Airline/Etihad Regional/Adria Switzerland. Trenutno je samo jedan avion, S5-AFE, aktivan i leti u SAD za Freight Runners Express. Kompanija u floti ima veći broj Saab-ova, tako da je moguće da će barem neki od preostalih pet aviona početi da leti. S druge strane, s obzirom da su svi avioni stari 25-30 godina, vrlo je moguće da se preostali avioni čuvaju za kanibalizaciju.
Adria je dva CRJ700 iznajmljivala od Regional One. Jedan od ova dva aviona, S5-AAZ, je tek 14. proizvedeni CRJ700, od ukupnog broja od oko 350. Oba aviona su tokom 2021. prebačena u SAD gde su počela da lete za GoJet, a trenutno se oba aviona prebacuju u United Express.
Preostalih devet CRJ900 Adria je dobijala od 2007. do 2018. Prvih šest su stigli u kompaniju direktno iz fabrike, a preostala tri aviona su prethodno letela za Air Nostrum. Adria je sve avione ovog tipa iznajmljivala od različitih lessor-a. S obzirom da je sunovrat Adria-e pred bankrot 30.9. 2019. već postajao javno primetan, lessor Aero Century je bio prvi koji je već od IV meseca počeo da zahteva prizemljenje i konfiskaciju četiri aviona (S5-AAK/L/N/O) kojih je bio vlasnik. Ova četiri su ubrzo nakon bankrota kompanije prebačeni u Maastricht na održavanje, nakon čega su parkirani. Dva aviona su demolirana, jedan parkiran, a jedan je aktivan u Južnoj Africi. Sledeći je na red došao lessor Falko, koji je preskočio birokratiju prethodnog lessor-a i odmah prešao na zaplenjivanje svoja dva aviona (AAU/V), koje je obavljeno u Minhenu desetak dana pred bankrot kompanije. Oba aviona su sredinom 2020. prebačena u Ibom Air, za koji i dalje lete. Poslednja tri aviona (AFA/B/C) su uzeti od Regional One i ova tri su letela do poslednjeg dana kompanije. Jedan avion (AFC) je prebačen u SAD 2021. gde je leteo za Elite Airways do 2023. kada je demoliran. Preostala dva aviona su parkirana.
Konačno, dva fabrički nova A319 su stigla u kompaniju 2010. i još jedan avion star 15 godina je stigao 2015. Carlyle Aviation je vlasnik sva tri aviona. Ovaj stariji avion (S5-AAX) je došao iz Air France-a i desetak dana nakon bankrota Adria-e je prebačen u Castellon, gde je sredinom 2020. demoliran. Preostala dva aviona (AAP/R) su zaplenjeni u Ljubljani nekoliko dana pred bankrot kompanije. Prebačeni su prvo u Castellon za demoliranje, ali se zatim pojavila kompanija koja je za avione bila zainteresovana. Oba su ubrzo prebačena u Francazal blizu Tuluza i skoro tačno godinu dana nakon bankrota Adria-e su prebačeni u Air Serbia-u gde su danas aktivni kao YU-APL/M.
Ali gdje su završili DHC 7…?
Fakat, nisam ni primjetio da to nije obuhvačeno.
All se me varam u Austrianu. Austrian je imao redovnu liniju za Courchevel sa DH7
BTV prošle zime sam posetio aerodrom, pešice 🙂
Nije li barem jedan završio kod Air Tindi u Kanadi kao C-GCEV?
DeHavilland DHC-7-102 koji su bili u YU registru:
1) YU-AIE (preregistrovan 1991. godine u SL-ACA, a 1993. godine u S5-ACA) serijski broj: 90, sa motorima 2x PT6A-50, leteo u Adriji od 1984. do 1998. godine, kada je vraćen Bombardier-u. Kupio ga 1999. godine Voyageur Airways (VC/VAL, Canada) i registrovao kao C-GELW. Poslednji vlasnik bio je Zest Airways (Z2/EZD, Philippines) kad je leteo pod registracionim oznakama RP-C2955. Povučen iz upotrebe.
2) YU-AIF (preregistrovan 1991. godine u SL-ACB, a 1993. godine u S5-ACB) serijski broj: 92, sa motorima 2x PT6A-50, leteo u Adriji od 1984. do 1998. godine, kada je vraćen Bombardier-u. Kako i YU-AIE, kupio ga 1999. godine Voyageur Airways i registrovao kao C-GELY. Poslednji vlasnik je isto kao kod YU-AIE bio Zest Airways kad je leteo pod registracionim oznakama RP-C2915. Povučen iz upotrebe. Od 3/85 do 7/85 bio u lizingu pod YU oznakama u Tyrolean Airways (VO/TYR, Austria).
hvala puno na informacijama.
Hvala. Odlično !
Zanimljiv članak
Je
Zar je moguće da je lezor Carlyle Aviation hteo da demolira 2 A319 u Castellinu. Pa ti avioni su imali samo 10 godina. Da ih nije uzela JU, našao bi se neko drugi.
Jeste počela Korona. Odbacivali su se stari avioni ali A319 star 10 godina ima u sebi još toliko života.
Nažalost u današnje vrijeme ništa čudno.
Avioni su nakon 10 godina otplaceni, stoga lezor nije na gubitku. Sve je stvar procene, ako su u tom trenutku imali vecu sansu za prodaju motora i ostalih rezervnih delova nego za pronalazenja musterije, imalo je smisla iseci ga.
Stoji.
A tko više želi A319? Iran?
Evo na primer Eurowings.